U frizeraju

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Robert Harling, Čelične magnolije, red. Barbara Rocco

  • Scenu Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Robert Harling, Čelične magnolije, red. Barbara Rocco

    Frizerski salon kao svojevrsno društveno sjecište i prostor na kojem se, istovremeno kroničarskim promatranjem i uživljenim sudjelovanjem odvijaju događaji koji oblikuju životnu stvarnost njegovih stalnih posjetitelja, a koji su okosnica teksta Čelične magnolije Roberta Harlinga, na Scenu Zvonimir Rogoz HNK-a u Varaždinu premijerno je postavila Barbara Rocco. Gradić u Louisiani, koji svojom strukturom i socijalnom dinamikom, u kojoj svi znaju sve i poznaju svakog, predstavlja se kroz šest žena različite dobi, podrijetla, karaktera i životnih priča. Njihove priče, razgovori koje vode u salonu i zaključci do kojih dolaze, tema su Harlingove drame, ostvarujući tako životnost i univerzalnost, ali i omogućujući gradnju dramskih osoba i lokalizaciju u kontekst malog gradića američkog juga. Takav predložak, otvoren za univerzalno čitanje i postavljanje u kontekst bilo kojeg usporedivog mjesta, a istovremeno utemeljen u koherentno izgrađenim likovima u njihovoj malenoj ali dinamičnoj i zanimljivoj sredini, svoje su varaždinsko uprizorenje ostvarili u jednostavnoj i nepretencioznoj, a istovremeno dinamičnoj i, ponajviše, životnoj predstavi.
    Scenu Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Robert Harling, Čelične magnolije, red. Barbara Rocco
    Jednostavna identifikacija, životnost i otvorenost publici, bez prevelikih aspiracija prema stvaranju značenjskog sloja koji bi išao dalje od opisivanja likova i snalaženja u svakodnevici, ovu predstavu čine kronikom života u kojem se, na planu dramske radnje, ne događa ništa izvan stvarnosti. Žene u frizerskom salonu, iako različite i izgrađenih karaktera, što ih oblikuje kao cjelovite dramske osobe, nisu likovi sa značenjem ukorijenjenim u želji za ispisivanjem programa, stvaranjem i prenošenjem ideja ili autorskim angažmanom. Njihova scenska jednostavnost i ukorijenjenost u životnim događajima poput rođenja, smrti, vjenčanja ili promjena navika, univerzalnih u pojavnosti, a lokalnih u scenskoj realizaciji (čime se ostvaruje želja za prikazivanjem upravo američkog juga kao prostora dramske radnje) krajnja su idejna i motivska polazišta Čeličnih magnolija, čime se životnost, kao temeljni kriterij gradnje drame u predstavi, ostvaruje na dinamičan i lako gledljiv način. Emocionalnost, kao karakteristika složene jednostavnosti likova iz frizerskog salona i njihovih odluka i dilema, što je naglašeno i naslovnom sintagmom (čelične magnolije), daje predstavi mogućnost da, iako ponekad naglašeno sentimentalno, čak i patetično, ali ipak uvjerljivo, prenosi na scenu život jednog mjesta koje svojim stalnim posjetiteljima služi za mnogo više od proklamirane namjene.

    Lokalne u prikazu specifične sredine američke provincije, Čelične magnolije postaju univerzalne u problemima i životnim odlukama s kojima se susreću i koje donose, pružajući tako publici mogućnost identifikacije s likovima i scenskim zbivanjima. Rezultat tih i takvih odrednica je predstava bez aspiracija traženja i stvaranja kazališnog iskustva koje bi bilo zanimljivo kao ideja i na njoj utemeljen program, čije bi se značenje ostvarivalo autorskim upisivanjem i, s druge strane, gledateljskim čitanjem, nego je autentična i za identifikaciju i razumijevanje kod publike podatna na temelju jednostavnog prepoznavanja u univerzalnim situacijama svačije životnosti.
    Scenu Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Robert Harling, Čelične magnolije, red. Barbara Rocco
    Dinamičan predložak jasne linearne strukture Barbara Rocco uspjela je na scenu postaviti u obliku predstave jednostavnog, ali dobrog i ujednačenog ritma u kojoj se, unatoč mnogobrojnim prepričavanjima (uvjetovanima mjestom radnje), uspijeva efektno ostvariti u britkim replikama, koje ne ostavljaju mnogo prostora za govor različit od svakodnevnog. U takvim okolnostima ostvaruje se temeljni zahtjev životnosti, čime je predstava dobila okvir za ostvarivanje autorskih zamisli. Redateljica Barbara Rocco u potpunosti ih slijedi, ostvarujući predstavu simplificirane ali funkcionalne logike, u kojoj je scensko zbivanje prepušteno potrebi zadovoljavanja kriterija svakodnevne životnosti, koji zadaje već autor.

    Slijedom takvih postavki razumljivo je i moguće sagledavati i glumačke realizacije, čija je usmjerenost oživljavanju likova i njihovoj autentičnosti u lakoj mogućnosti izvankazališne identifikacije blisko oblikovanju tipova, a na trenutke i karikaturi, ali ipak ne završava u nekom od tih obrazaca. Ipak, treba izdvojiti kreacije Irene Tereze Prpić, koja je kao mlada frizerka Annelle uspjelo prikazala prijelaze koje taj, možda i najsloženiji lik Čeličnih magnolija, ostvaruje tijekom predstave te humorom, ponekad satiričkog predznaka, obojenu Ouiser Bouderaux Gordane Slivka. U konačnici, dobro uigran ansambl predstave, podcrtan dinamičnim tekstom, čini ovu predstavu vrlo dopadljivom, u čemu im pomažu i funkcionalna scenografija Sanjina Rožića i kostimi Žarke Krpan.
    Scenu Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Robert Harling, Čelične magnolije, red. Barbara Rocco
    Predstava nevelikih aspiracija, ali u dometima svojeg određenja vjernog prikazivanja života u malom svijetu koji može biti, barem izvana, precijenjeno okarakteriziran jednostavnim, donijela je na scenu varaždinskog kazališta mogućnost lake identifikacije kroz humor, ali i životne probleme i univerzalne dvojbe kondenzirane u životu šest žena različitih karaktera, povezanih mjestom sastajanja i razmjene životnih priča i aktualnosti, ali i donošenja odluka, iako ponekad zapada u pretjeranu sentimentalnost i banaliziranje, ipak bi, prema svemu sudeći, trebala biti vrlo uspješna kod publike.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 11. travnja 2016.

    Robert Harling
    Čelične magnolije
    redateljica Barbara Rocco
    premijera 10. travnja 2016.
    prijevod Ivan Matković, scenograf Sanjin Rožić, kostimografkinja Žarka Krpan, glazba Tomo In Der Mühlen, dizajner rasvjete Marijan Štrlek
    izvode: Sara Stanić (Truvy Jones – četrdesetak godina. Vlasnica frizerskog salona), Irena Tereza Prpić (Annelle Dupuy-Desoto – 19, frizerka), Mirjana Sinožić (Claire Belcher – oko 66 godina. Udovica bivšega gradonačelnika. Velika dama), Katarina Arbanas (Shelby Eaton-Latcherie – 25, najzgodnija djevojka u gradu), Sunčana Zelenika Konjević (M’Lynn Eaton – pedesetak godina. Shelbyna majka. Društveno aktivna poslovna žena), Gordana Slivka (Ouiser Boudreaux – oko 66 godina. Bogata čangrizavica. Trpka, ali simpatična)

Piše:

Leon
Žganec-Brajša