Glazbeno-aktivstička priredba
Gostovanje: DPZN i UPB, Kopar: Publici budućnosti i U penziji, autor Marko Brecelj (u MM centru u Zagrebu)
-
Opravdano najpoznatiji kao glazbenik, pa čak još uvijek i kao negdanja prva autorska snaga i skandal-majstor slovenske rock-grupe Buldožer s kojom je djelovanje započeo 1975. a bespovratno ih napustio 1979., Marko Brecelj (1951) u protekla je tri i pol desetljeća svoje izražajne aktivnosti prirodno, slijedeći vlastiti instinkt, osluškujući unutarnji glas, a ne povodeći se za vjetrovima, strujama, modama i trendovima, proširio na područja performansa, multimedije, aktivizma i teatra, bešavno sljubivši sve tako klasificirane grane u priredbe koje već dulje vrijeme ostvaruje posve samostalno, uz tehničko-drugarsku podršku supruge Arijane.
Oni su sami svoji tonci, roadieji, scenografi, rekviziteri, kostimografi, osvjetljivači, a mada se Breceljevi nastupi, s obzirom na njegovu slavnu prošlost, kao i na njegovo ipak primarno kantautorsko stvaralačko djelovanje, mahom svrstavaju pod egidu koncerti, on sam ih imenuje mulitmedijskim performiranim agtikama, što i jest mnogo točniji naziv. Budući da u rečenim priredbama spontano, s lakoćom, bez opterećivanja vrstama i rodovima, skladno i glatko spaja raznorodne sastojke – od najjednostavnije prepoznatljivih formi kao što su izvedbe vlastitih pjesama, preko ironično-humorističkih konferansi, anegdotalnog osvrtanja na vlastitu prošlost, bližu i dalju, komentiranja društveno-političkih aktualnosti, cirkusarija kao što su paljenje vlastite kose na pozornici ili gađanje velike kaširane fotografije ministra RH dječjim lukom i strijelom do svojevrsnih predavanja o djelovanju nevladinih udruga, kakve i sam vodi (posrijedi su DPZN – Društvo prijateljev zmernega napretka / Društvo prijatelja umjerenog napretka i UPB – Ustanova nevladnih mladinskega polja Pohorski bataljon / Ustanova nevladinih udruga Pohorski bataljon) – njegove izvedbe, međusobno slične, no nikad dvaput iste, opiru se svrstavanjima i kategorizacijama te određivanje njihova karaktera zapravo ovisi tek o kontekstu u koji su izrijekom smještene. Ili pak prethodno imenovanje, bez mijenjanja forme i sadržaja samog događaja, može odrediti kontekst i okružje u koji ih valja smjestiti.
A raspon predstavljanja može biti od uličnog klošarenja – Brecelj doista izvodi neki oblik svoje priredbe svake subote na koparskoj tržnici, nazivajući ga Žicanje – do pozornica, primjerice, Lisinskoga ili HNK-a, na kojima dosad nije nastupao. Između toga gnijezde se mogući ili realizirani nastupi u krčmama, oštarijama, omladinskim ili kulturnim klubovima, koncertnim prostorima, komičarskim okupljanjima, galerijama, muzejima, daskama kazališta, aktivističkim skupovima i priredbama (savršen bi, primjerice, bio kao polivalentan gost Subversive Film Festivala), glazbenim festivalima (INmusic, npr.)...
Iz teatarskog kuta gledano, Breceljeve multimedijske performirane agitke mogu se bez krzmanja proglasiti kabaretskim monopriredbama ili svojevrsnim zgodama komike s nogu, stand upa, lako zamislivima na programu, recimo, Gumbekovih dana, Dana satire ili kakvih komičarskih večeri. Brecelj na pozornici ne utjelovljuje neki lik niti izmišljenu personu, on predstavlja samog sebe, onakvog kakav jest. Tijek zbivanja, lišen fabuliranja i dramskog luka, nije unaprijed određen nego tek ovlaš zacrtan, slijedi ili diktira raspoloženje publike, ugođaj, energijsko-koncentracijski intenzitet u tom času, na tom mjestu, s tim gledateljima. Predstava, tj. agitka, može trajati jedan ili četiri sata, ovisno o prevladavajućem raspoloženju odnosa publika-izvođač.
Brecelj nesumnjivo ima prvorazredan osjećaj za improvizaciju i za točnu procjenu bila nazočnog gledateljstva. Kako program nema zadanu putanju, nego samo vrlo provizoran opći okvir mekih, poroznih međa, ni izvođaču samom, čini se, nije kristalno jasno što će mu biti sljedeći potez. Agitke ne idu kao po loju nego kloparaju poput starog parnog vlaka, neprestano na ivici provalije posvemašnjeg fijaska. Doima se, međutim, da je upravo u tome smještena neobično privlačna kvaliteta neizvjesnosti i nepredvidljivosti, neprestanog iščekivanja idućeg koraka koji bi mogao biti presudan, koji bi kompoziciju mogao bespovratno sunovratiti u bezdan propasti ili je zadržati na dotadašnjem putu, barem do sljedeće potencijalno pogibeljne okuke. Okretan komunikator i duhovit crnohumorni, samoironični zabavljač čije djelo istovremeno nudi vragolasto infantilan nehaj i provocira ozbiljno zamišljanje i razmišljanje nad društvenim i međuljudskim odnosima, Brecelj neprestano potkopava vlastitu priredbu, a time i cjelokupni kontekst u kojem se odvija i iz kojeg je izrasla. To je kontekst novije povijesti ovih prostora, one u kojoj je osobno (bio) prisutan, a posrijedi je život u desetljećima tzv. jednoumnog samoupravnog socijalizma SFRJ i život u desetljećima tranzicije i tzv. demokratskih sloboda. No unatoč velebno opširnom zahvatu, koji se takvim ne doima dok mu svjedočimo, nikad ne zalazi u samozadovoljnu pompoznost niti stvara dojam priređenosti.
U subotu, 5. ožujka, Brecelj je u zagrebačkom MM centru održao dvije agitke zaredom – od 18 sati nastup za djecu, nazvan Publici budućnosti, a od 21 sat nastup za odrasle, nazvan U penziji. Program Publici budućnosti bio je njegov prvi okušaj u obraćanju osnovnoškolcima. U kraćoj, jednosatnoj inačici, ponudio im je svoj standardni repertoar u kojem je potezao i pitanja granične tzv. žilet-žice, žice-rezalice i života u današnjici u kojoj je budućnost na vrlo klimavim nogama – dolazi li iza obećanog boljeg sutra i bolje prekosutra? – tek uz prilagođeno obraćanje i komuniciranje s mališanima koje nije tretirao kao male bedake, nego kao posebno zahtjevnu publiku koja će bez pardona iskazati nezadovoljstvo, ako se tako bude osjećala. Sudeći prema reakcijama, pokus je bio posve uspješan i pokazao je, između ostaloga, da djeci samo treba ponuditi mogućnost uživanja u neslatkastim sadržajima koji se uobičajeno smatraju iznad njihovih mogućnosti, a da je za držanje pažnje najvažnije imati dobar osjećaj i biti zbiljski zainteresiran za suradnju s malenima.
Otprilike dvosatna večernja agitka U penziji nije se odveć razlikovala od prethodne, a najvidljiviji čimbenik razlike bio je u nekoliko petolitarki istarskog refoška i malvazije koje Breceljevi redovito nose sa sobom i slobodno nude na raspolaganje za okrepu posjetiteljima.
Program za odrasle Brecelj je otpočeo svojevrsnim recitalom uz električnu gitaru u kojem je improvizirano prepričavao poneke događaje što se zbiše tog i prethodnog dana, među kojima je poseban naglasak bio na opisu njegova sinoćnjeg nastupa u Voloskom gdje je, prigodom ponovnog otvaranja dugo zatvorenog prostora, zajedno s publikom i vlasnicima pronašao grozomorno smrdljivu crkotinu štakora, a što je odmah prigodno nazvao raspacovljenjem. U duhu onoga što se u anglosaksonskoj frazeologiji pogođeno naziva shaggy dog story – priča o šugavom psu, odnosno priča koja naizgled vrluda ovamo-onamo, bez smisla, pravca, kraja i konca – redao je svježe i stare anegdote, kritičke misli i upozorenja, šale i primjere, izmjenjujući ih s uživljeno odsviranootpjevanim pjesmama iz tridesetpetogodišnje pjesmarice, pokazavši kako se, iako bez službenog stručno-institucionalnog naziva, u uradi sam modusu, bez ikakvih scenografsko-kostimsko-svjetlosnih atrakcija (sva scenografija bje mala razglasna oprema i dvije priručne baterijske svjetiljke od kojih jedna nije radila), s ponešto rekvizite kao što su baloni zlatne boje i vreća kovanica jednog euro-centa (ironične metafore Zlatnog doba u kojem živimo), žilet-žica i velike škare za rezanje žice, fotografija-meta ministra kulture RH i dječji luk i strijela, video-projektor koji je projicirao srpske (hrvatske još nemaju) prijevode Breceljevih pjesama sa slovenskog i isječak iz njegova redateljskog debija u nastanku Brojanje u jesen (Štetje v jeseni), može ostvariti itekako zanimljiva i osebujna, inteligentna i duhovita teatarsko-glazbeno-aktivstička priredba koja se aktualijama ne bavi na površno-razonodan, niti na kriptopseudoartistički način, nego istinski provokativno, poticajno i s mnogo inspirativnog vitalizma.
© Janko Heidl, KAZALIŠTE.hr, 8. travnja 2016.
Piše:

Heidl