Između vragburgera i pileće juhice

Kazalište Prijatelj, Zagreb: Hrvoje Zalar, Priča o Bljaksonima (ili zašto treba dobro jesti?), red. Hrvoje Zalar

• 
  
  Nakon iznimno uspješne predstave Priča o Tupsonima (ili zašto treba učiti?) Kazališta Prijatelj iz Zagreba pod vodstvom, u autorstvu i u režiji te protagonističkoj, glavnoj ulozi Hrvoja Zalara, stiže njezin svojevrstan nastavak, drugi duološki dio – Priča o Bljaksonima (ili zašto treba dobro jesti?) istog autora. U obje predstave Hrvoje Zalar spaja svoju stručnost ovjerenu stečenim diplomama profesora hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te talent za glumu, režiju i edukaciju usmjerenu pozitivnim ljudskim vrijednostima. U prethodnoj predstavi koju sam, kao i ovu, kao višegodišnja izbornica izabrala u selekciju Naj, naj, naj festivala u organizaciji Gradskoga kazališta Žar ptica iz Zagreba, susreli smo se sa scenskom pričom za djecu o vrijednosti učenja i nevrijednosti lijenosti u izvedbi Hrvoja Zalara i mlade nadarene glumice, nećakinje mu Anje Đurinović, danas članice ansambla zagrebačkog Gradskoga dramskoga kazališta Gavella.
  
  Privatni teatar za djecu Kazalište Prijatelj pod vodstvom Hrvoja Zalara u predstavi o Bljaksonima, također u glumačkoj suradnji s Anjom Đurinović, kojoj se u alternaciji uspješno pridružuje Selma Mehić, uprizoruje želju za ponovnim okupljanjem za obiteljskim stolom u današnje vrijeme, kad se ljudi odnose prema hrani kao prema virtualnom čudu bez emotivne vrijednosti: s jedne strane, kao lutke pred internetskim i televizijskim zaslonima, gledaju emisije o kulinarstvu, natječu se u kulinarskim spektaklima i žele postati kuharske zvijezde, kupuju kuharice kao jedine knjige koje čitaju, a s druge strane hrane se nezdravo i gotovo su potpuno izgubili običaj okupljanja oko obiteljskoga stola. Predstava počinje duhovito, traženjem rješenja za lošu probavu, kojom, kao okvirnim naglaskom i zatvaranjem kruga, i okončava.
  
  Između dvaju pokušaja pražnjenja, lucidan i dramaturški precizan te dječjem uzrastu prihvatljiv i ritmičan Zalarov tekst s muškim i ženskim figurama u središtu nekoliko potpriča, dijaloga i susreta, postavlja priču o vlastitoj i tuđoj obitelji, o svojoj mami i baki, o nekadašnjoj i sadašnjoj obitelji, kontrapunktirajući fast food prehranu i polako pripremanu, kuhanu hranu iz rakursa suvremenoga pikarskoga minimalističkog putovanja djevojčice znakovita imena Dunja, vedre, vesele i dinamične učenice, sretne Dunje ispunjena djetinjstva koja istodobno uči engleski i polazi plesne i glazbene aktivnosti i često svraća svojoj baki na divnu domaću kuhanu hranu, dok jednoga dana ne susretne suvremenoga vraga u obličju agresivna trgovca koji prodaje moderna jela, grickalice i nezdrave sendviče i na njih navuče malu Dunju: vragburgeri, paklenski pomfriti i krampus-kole postaju, nakon Dunjina susreta na ulici s vragom, svakodnevica te dotad vitke, živahne, pokretu i učenju posvećene djevojčice koja voli svoju baku na selu i njezina variva koja se dugo i s ljubavlju pripremaju. Ispunjeno Dunjino djetinjstvo postaje bljak djetinjstvo, a Dunja se pretvara u Bljaksonicu, nervoznu i lijenu, pomalo i debeljuškastu, prestaje se baviti plesom, a okus bakinih jela „izgubi svaki čar“. Ipak kad je baka nakon nekog vremena slučajno susretne na ulici, iznenađena njezinim ponašanjem (mobitel i internet kao glavni prijatelji), prisili je da dođe k njoj i na neki je način zakuje na stolicu te Dunja ozdravi jer baka ima lijek: krepku pileću juhu.
  
  Ova 45-minuta predstava za djecu i za odrasle koji su zaboravili svojoj djeci kuhati jela i razgovarati s njima za obiteljskim stolom, opušteno i mirno, mimo svakodnevne vreve i gužve i jurnjave za novim poslom i novcem, temeljena je na ludističnoj suvremenoj bajci, na tekstu koji nudi igru riječima, značenjima i smislovima u furioznu ritmu scenskoga pokreta koji je maštovito, šarmantno i duhovito osmislila Maja Đurinović, koreografkinja i sveučilišna nastavnica, sestra Hrvoja Zalara.
  
  Slavljenički parahod započinje u liječničkoj ordinaciji s boli u trbuhu i sa „željom za ljepšom kahlicom“ te zatvorom uzrokovanim čipsom i hamburgerom jučer za doručak. Dok su bljak plodovi mora i grah, a in čips i hamburger, baka Kata spašava svijet od vraga i Bljaksona. U prvoosobnoj perspektivi Dunja na kraju predstave oduševljenoj djeci u gledalištu pripovijeda da je te ljetne praznike provela kod bakice, okopavala vrt i igrala se s djecom iz susjedstva, i opet počela plesati balet. A dječak je s početka priče „išao kod tete Marice, ona mu je skuhala varivo“, i počeo se zdravo hraniti. Budući da su svi riješili svoje probleme, glumci i dramske osobe mogu nastaviti sa slavljeničkim pljeksotražećim parohodom. U naizgled jednostavnom dramskom tekstu spaja se faustovski motiv iskušenja i niz bajki i priča za djecu, a u predstavi verbalni teatar, plesno kazalište, kazalište lutaka i predmeta. Čaroliju predstavi Priča o Bljaksonima (ili zašto treba dobro jesti?) daje izvrsna komunikacija s publikom te virtuozna glumačka preobrazba komičarskoga nerva i emotivna toplina Hrvoja Zalara, od iznimno dobre i pametne bakice do lukava i zločestoga vraga i obratno, i ugodna glumstvenost, teatrabilnost i plesolikost na sceni Anje Đurinović i Selme Mehić.
  
  © Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 8. travnja 2016.
  
  Hrvoje Zalar
  Priča o Bljaksonima (ili zašto treba dobro jesti?)
  redatelj Hrvoje Zalar
  premijera 6. listopada 2015.
  scenski pokret Maja Đurinović, scenograf Martin Zalar, kostimi Salon bake Jele
  izvode: Anja Đurinović / Selma Mehić, Hrvoje Zalar

Piše: