Sveobuhvatni Kosorov mikrokozmos

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Josip Kosor, Žena, red. Paolo Magelli

• 
  
  Kad se raspravljalo o ekspresionizmu u hrvatskom kazalištu uglavnom su se spominjali rani Krležini komadi, a i oni najčešće s neopravdanom ocjenom da su tek prvi koraci prema puno značajnijim kasnijim dramama. Ponekad se usput u tom kontekstu spomenulo i Josipa Kosora, iako je on u prvim desetljećima prošlog stoljeća bio vjerojatno međunarodno najpriznatiji hrvatski književnik. Međutim, u domovini mu nisu pridavali veće značenje, što se tek posljednjih desetljeća počelo mijenjati u akademskim krugovima, ali je izvedba Žene u zagrebačkom HNK-u, prvo prikazivanje nekog njegovog teksta na pozornici središnje nacionalne kazališne kuće, prilika da se i šira publika uvjeri u veličinu bezrazložno gotovo zaboravljenog pisca. Uz tu povijesnu vrijednost, Žena je pokazala kako njegovi tekstovi mogu biti sjajan predložak za stvaranje suvremene istraživalačke predstave.
  
  To doduše zahtijeva gotovo opsesivno istraživanje Kosorova kazališnog izričaja, koji je uz najveće prianjanje uz ekspresionizam unosio u svoj fascinantan kazališni svijet i elemente drugih modernističkih tendencija – od futurizma do dadaizma, ali i socijalnu tematiku na način blizak Maksimu Gorkom. U njegovim se komadima na dramatičan način spajaju, a i sukobljavaju mnoge vrlo različite, pa i međusobno suprotne ideje – ničeanska volja za moć i nužnost da se kroz borbu i rušenje stvara novo čovječanstvo s tolstojevskim nenasiljem, društvena kritičnost s potenciranjem individualnih nagona i strasti, ponekad uz dodatak nekih elemenata frojdističke psihoanalize. Njegovi protagonisti (a još više protagonistice) tako postaju veći od života i za njih je manje važna psihološka motiviranost i uvjerljivost od ideja kojima postaju zastupnici, kao što se gubi i realističnost prostora u kojem se kreću za volju njegove scenske ekspresivnosti i vizualne atraktivnosti.
  
  Paolo Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština su tekstove dva njegova značajna komada – Žena (praizvedena u praškom Narodnom divadlu 1913.) i U „Café du Dôme“ (praizveden 1922. u splitskom teatru koji se tada zvao Narodno pozorište za Dalmaciju) povezali u jednu predstavu koja je čak i više od svake od tih drama pojedinačno istakla posebno mjesto koje je žena imala u Kosorovom opusu. Kosor je bio jedan od malobrojnih koji su držali ženu ne samo ravnopravnom muškarcu nego u nekim aspektima i vrjednijom od njega, a u sučeljavanju idealizma i materijalizma koje je držao temeljnim, ali i suprotstavljenim principima postojanja, koje je po njemu bilo moguće jedino u nekoj vrsti kompromisa između tih načela, žena je najčešće bila oličenje idealizma. Zato povezivanje istim glavnim ženskim likom Žene i U „Café du Dôme“, udaljenih po vremenu nastanka i zemlji u kojoj se zbivaju a povezanih samo time što se odvijaju u kavani, nije tek domišljanje kako čvršće spojiti dva tek donekle slična komada nego temeljito promišljeno uobličenje ženskog lika koje nadilazi ne samo psihološku motivaciju nego i konkretne okolnosti i postaje određujuće središte ne samo dva različita mikrokozmosa koji se oko nje stvaraju nego i mnogo šire društvene sredine koja na sličan, vrlo sugestivan način postaje sveobuhvatna scenska slika i Kosorovog doba i današnjice.
  
  Za stvaranje takvog upečatljivog scenskog univerzuma golemih razmjera koji se pruža onkraj stvarnosti nije bilo potrebe ukazivati na stanovite sličnosti kriznih vremena nastanka Kosorovih komada (prije i neposredno nakon svršetka Prvoga svjetskog rata) i poremećaja sustava vrijednosti u Hrvatskoj poslije Domovinskoga rata, pa Magelli i Željka Udovičić Pleština s pravom nisu obraćali pozornost na takve detalje, podređujući sav golem kreativni napor i sebe i svojih suradnika na stvaranje predstave koja će svojim vrijednostima i značenjima nadići okvire sredine u kojoj nastaje jednako kao što je Josip Kosor svojim djelima prevladao okvire sredine i književnosti iz koje je potekao, što mu niti u njegovo vrijeme, a djelomice ni danas, ta sredina nije oprostila.
  
  Prvi preduvjet za realizaciju tako komplicirane i složene zamisli bio je naći glumicu koja može uvjerljivo prijeći granicu psihološki određene protagonistice i pretvoriti je svojim umijećem u biće iznad stvarnih društvenih okolnosti, predstavnicu idealizma koja može biti ranjena, ali ne i savladana u sukobu s (često prizemnim) materijalizmom i koja će (tipično za Kosora) na kraju kada se čini da je izgubila pristati na kompromis ne kao inačicu poraza nego način da svijet u kojem živi ostane mjesto u kojem će bar donekle dostojno moći živjeti i ona i njeni prijatelji kao i oni s kojima su sukobljeni. Takvu ženu silnom energijom i neprekidnim dojmljivim i neočekivanim promjenama raspoloženja i glumačkih postupaka iznimno uspjelo tumači Lana Barić, predstavljajući junakinju kao više nego potpunu ženu koja unutrašnjom snagom raskida okvire na koje je svedena i postaje idealno biće nedohvatljivo sponama kojima ju se nastoji ograničiti.
  
  U prvom dijelu ona je Limunka, prelijepa žena bogatog Nebogića kojeg Livio Badurina izvanredno tumači kao čovjeka opsjednutog kockom poput junaka Dostojevskog. Nakon višednevnog kockanja s Udarićem (Nikša Kušelj uvjerljiv kao bonvivan koji uživa u životu) Nebogić gubi svu imovinu, da bi na kraju otkrio kako ga protivnik ne želi poniziti zbog davnih obiteljskih sukoba sa smrtnim posljedicama nego zbog dugogodišnje zaljubljenosti u Limunku, pa u manijakalnom ustrajanju na kocki gubi i suprugu. Intenzitet i napetost toj smrtonosnoj hazardnoj igri daju i voditelj igre Žatinić, kojeg Goran Grgić vrlo dobro tumači neprimjetnim i uvjerljivim prijelazima iz hinjenog humanizma u proračunatost kojom izračunava postotak koji on može dobiti od tog neviđenog kockanja, što je sukladno Kosorovim idejama manje pitanje karaktera, a više slika licemjernog lopovskog zgrtanja u tadašnjem (a i današnjem) kapitalizmu. No, da niti narod nije posve nevin u takvom razvitku situacije izvanrednom sugestivnošću iskazuje Milan Pleština kao monstruozni Žakinić, vođen željom da vidi sve elemente spektakla – od nevjerojatnog hazarda do samoubojstva, potičući najneljudskije reakcije i postajući demonsko uobličenje voajera i Kosorovog, a i današnjeg vremena.
  
  Od početka se toj nastranosti suprotstavlja izvanredno uvježban i sugestivan ženski kor (Petra Svrtan, Iva Mihalić, Jelena Perčin, Dora Lipovčan...) koji donekle priziva sjećanje na grčku tragediju, ali i na dadaizam (koji Kosoru nije bio stran) povremenom nerazumljivošću izmišljenih riječi. Taj kor nije samo komentator zbivanja, njegov snažni emocionalni angažman donosi i oluju strasti koja korespondira s olujom koja bjesni izvan te provincijske kavane, a neke od pjesama koje je skladao Arturo Annecchino ponajviše služe stvaranju tmurne atmosfere. Odmak kora od tradicije pokazuje i to što žene stoje ispod razine scene. Možda je to znak njihove društvene podčinjenosti, ali može ukazivati i na to da se na pozornicu treba popeti da bi se moglo djelovati (u drugom dijelu je taj niži dio mnogo širi i zauzima velik dio stražnjeg dijela scene i iz njega se, da bi došli u kavanu i očitovali se kao dramski likovi, moraju popeti i oni koji ulaze u kavanu, ali i njezin vlasnik i konobar).
  
  Iz tog spuštenog kora dolaze i dvije žene koje preuzimaju bitne dramske uloge. Ana Begić Tahiri kao Limunkina majka suprotstavlja se situaciji i njenim muškim tvorcima, namećući neosjetno svoj autoritet argumentima i dosjetljivošću, utjelovljujući pritom onu vrstu žena koje su podređen položaj u patrijarhalnom društvu znale lukavo okrenuti u svoju korist. Zato i nije čudo da je ona odredila da se Limunka uda za bogatog Nebogića, a ne za ljubljenog Udarića. No kad se Lana Barić izlaskom iz kora na scenu pretvara u atraktivnu Limunku, ona silnom žestinom iznosi ogorčenost na položaj žene. Jednako su joj krivi i suprug koji ju je izgubio na kocki i dobitnik koji vjeruje da će nakon mnogih godina čežnje konačno ostvariti svoju ljubav. Ni jednom ni drugom ne može oprostiti što su od njene osobe vidjeli i željeli jedino izgled i postupno sa sve više bijesa nestaje psihološko portretiranje uvrijeđene žene koja sve većom uporabom izražajnih sredstava fizičkog teatra eksplozivno prerasta u tip zastrašujuće osvetnice.
  
  Sve se to odvija u neobičnoj, ali izrazito funkcionalnoj scenografiji tipičnoj za NUMEN i Ivanu Jonke za koju je spuštanje kora tek jedno od neočekivanih rješenja. Gotovo prazna pozornica kojom dominira velik biljarski stol produžena je prema gledalištu usjekom u sredinu prvih gledališnih redova, a iz centralnih loža sve do u dubinu scene spušta se ogromna tanka plastična površina koja pojačava pritisak na likove komada, ali i na gledatelje. To je pojačano i time što tijekom oluje niz tu plohu teče voda, a dojam pojačavaju bljeskovi (oblikovatelji svjetla Aleksanar Čavlek, Sven Jonke i Paolo Magelli) i grmljavina (oblikovatelj zvuka Želimir Jedinak). Svjetlo i zvuk ponajviše podsjećaju na ekspresionizam, dok se scenografija u suvremenoj reinterpretaciji kazališnih modernizama s početka prošlog stoljeća više oslanja na futurizam, a vjerojatno i na neke elemente ranog revolucionarnog sovjetskog teatra. To je vidljivo i u drugom dijelu u kojem je pariški Café du Dôme određen svijetlocrvenom sofom koje širina zauzima gotovo pola pozornice i u dnu obrisom Eiffelovog tornja ocrtanog upaljenim žaruljama. Taj povremeno začudan vizualan spoj nekadašnjeg vremena i suvremenosti određuje i zanimljive kostime Lea Kulaša (posebno su dame iz pariške kavane odjevene pretežno suvremeno, a starinske odjevne detalje koriste onako kako se to danas čini u okviru individualizacije vlastitog stila). No, posve drugačiji kostim svojom posebnošću i atraktivnošću odmah izdvaja protagonisticu kao iznimnu ličnost s odlikama zvijezde.
  
  Takva je i u drugom dijelu, gdje se također pojavljuje tek kada prvi dramski sukob dolazi do vrhunca. Gosti Café du Dôme su uglavnom boemi umjetničkih nagnuća koje uspjelo i s mnogo šarma interpretiraju i tumači glavnih uloga iz prvog dijela Livio Badurina, Nikša Kušelj i Milan Pleština, kao i tumači epizoda listonoša Silvio Mumelaš i Ivan Colarić (koji je sada i pijanist). Njima (možda i zbog oskudice) nije strana niti krađa, a društvo im prave i prijateljice koje su bar povremeno sklone postati i noćnim damama (u mnogo individualiziranijem, a jednako efektnom tumačenju članica kora iz prvog dijela). Oni zajedno brane europsku kulturu, tradiciju i umjetnost u suprotstavljanju materijalizmu bogatog Amerikanca kojeg kao oličenje silne životne energije impresivno utjelovljuje Goran Grgić. U trenutku kada njegovim oponentima ponestaje argumenata, pojavljuje se Manon koju Lana Barić tumači s otmjenošću i distancom koje opravdavaju priče o njenoj posebnoj sudbini žene koju je suprug izgubio na kartama i koja se za to poniženje znala osvetiti. U trenutku kada stalni gosti ne nalaze dovoljno uvjerljivih argumenata za svoj stav Manon im elegantno i učinkovito pomaže, ali ta objašnjenja, znanje i duh navode Amerikanca da se zaljubi u nju.
  
  Sukob stavova koji prelazi u pravi obračun Kosor ne postavlja crno-bijelo – niti su branitelji europske tradicije izraziti pozitivci niti je Amerikanac bahat i posve neobrazovan, a ni žrtva Manon ne proizlazi iz situacije u toj kavani nego iz njenog prethodnog poniženja i bolnog osjećanja mjesta koje pripada ženi u društvu kojim još uvijek vladaju muškarci. Takvom interpretacijom Kosora Paolo Magelli je uz velik kreativan doprinos svih sudionika ostvario vjerojatno jedan od svojih najvećih redateljskih uspjeha, a Žena je postala ne samo iznimno dostignuće HNK-a nego i izuzetan događaj kojim se naša sredina odužila velikom piscu kojeg je niz godina gotovo ignorirala.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. ožujka 2016.
  
  prema dramama Josipa Kosora Žena i U „Café du Dôme“
  Žena
  redatelj Paolo Magelli
  premijera 4. ožujka 2016.
  dramaturginja Željka Udovičić Pleština, skladatelj Arturo Annecchino, scenografi Numen i Ivana Jonke, kostimograf Leo Kulaš, oblikovatelji svjetla Aleksandar Čavlek, Sven Jonke i Paolo Magelli, asistenti redatelja Lovro Krsnik i Žad Novak, asistent skladatelja Ivan Colarić, asistentica kostimografa Anamarija Filipović Srhoj, tekstovi pjesama maestra Annecchina P. Magelli, L. Krsnik, Ž. Novak, zvukovna obrada dijela glazbe Willem Miličević, boksački trener Marinko Petričević, inspicijentica Suzana Bogdan-Pavek, šaptačica Višnja Kiš
  
  izvode:
  I. dio – Žena
  osobe: Livio Badurina (Nebogić), Lana Barić (Limunka), Nikša Kušelj (Udarić), Milan Pleština (Ostrvić), Goran Grgić (Žatinić), Zijad Gračić (Patron), Ivan Vukelić (Konobar), Ivan Colarić, Silvio Mumelaš (Listonoše), Petra Svrtan (Agneza), Iva Mihalić (Elza), Jelena Perčin (Indira), Ana Begić (Desanka), Dora Lipovčan (Marija)
  
  II. dio – U „Café du Dôme“
  osobe: Lana Barić (Dama), Goran Grgić (Amerikanac), Zijad Gračić (Patron), Ivan Vukelić (Konobar)
  umjetnici: Milan Pleština (Marcel), Livio Badurina (Emanuel), Nikša Kušelj (Žan), Silvio Mumelaš (Žak), Ivan Colarić (Pijanist Cafea)
  dame: Iva Mihalić (Žaneta), Ana Begić (Suzeta), Dora Lipovčan (Žoržeta), Jelena Perčin (Eliza), Petra Svrtan (Mariana)

Piše: