Razvod na pankerski način

Teatar Exit, Zagreb, Kazališna družina Pinklec, Čakovec i Teatar Poco Loco, Zagreb: Milena Bogavac, Pola-pola, red. Renata Carola Gatica

• 
  
  Nepunih mjesec dana nakon vrlo uspjele premijere Disco svinja irskog dramatičara Ende Walsha u režiji Matka Raguža na sceni Teatra Exit izvedena je premijera još jedne predstave za tinejdžersku publiku – Pola-pola srpske autorice Milene Bogavac u režiji Renate Carole Gatice. Iako su tekstovi nastali u međusobno udaljenim zemljama, predstave imaju mnogo sličnosti, možda i zbog toga što su dijelom prilagođene našoj sredini. Obje predstave traju po šezdesetak minuta, što je vjerojatno optimalna duljina za zadržavanje pozornosti tinejdžerske publike kojoj su prvenstveno namijenjene, a svaka je rađena u dvije varijante s potpuno različitim interpretima. Protagonisti su im dvoje tinejdžera, najboljih prijatelja od kojih mladić u jednom trenutku počinje osjećati i ljubav prema partnerici, dok nedostatak ljubavi i brige roditelja, a i šire okoline prema njima vodi do dramatičnih situacija.
  
  Obje predstave čak i započinju rođendanom bez očekivanog slavlja. U Disco svinjama to je istodobni sedamnaesti rođendan oboje protagonista, što nitko oko njih nije niti registrirao, pa se odluče zabaviti na svoj pobunjeničko-autsajderski način koji vodi do neočekivane tragedije, dok u Pola-pola djevojčici Niki za dvanaesti rođendan doduše jest napravljena torta, ali umjesto proslave ona iz svađe majke i oca saznaje da se oni razvode. Utjehu joj ne uspijeva pružiti niti najbolji prijatelj Andrija kojemu su se roditelji razvodili nekoliko puta, a da mu pritom niti njihovo obnavljanje iste veze novim brakom nije donosilo olakšanje. Nikino naizmjenično suprotstavljanje roditeljima i naivno pokušavanje da ih ponovo spoji završava konačnim razočaranjem i okretanjem novoj ljubavi u sedamnaestoj godini koju izgleda ne samo Walsh nego i Bogavac drže krajem tinejdžerskog doba i vremenom sazrijevanja i kakvog-takvog prijelaza među odrasle.
  
  Pritom je Walshov tekst prvenstveno kritika društva (a tek djelomice i roditelja koje je to društvo odbacilo) koje dobrom dijelu mladeži ne nudi nikakvu budućnost, a Raguž je to uprizorio kao efektnu dramu koju nose žestina i šarm vrsnih glumaca, da bi snažan dojam na kraju potenciralo nasilje koje prerasta u umorstvo. Milena Bogavac se pak koncentrirala na tragične posljedice koje sve češći razvodi roditelja (u Srbiji svaki peti brak završava rastavom) imaju na odrastanje djece iz tih razbijenih obitelji i na nedostatak ljubavi bez koje je život uvijek, a naročito u toj dobi, vrlo težak. Pritom se oslanjala na sociološke i psihološke studije, statističke podatke i neke stvarne događaje, a prije praizvedbe je organizirala i kreativne radionice s učenicima osnovnih škola i dječjim psiholozima da bi njihove sugestije bitno modificirale konačni tekst.
  
  Čudno je što to izgleda kao da su prihvaćane sugestije učenika koji nisu doživjeli rastavu majke i oca nego su o njoj samo slušali, jer je razvod Nikinih roditelja slika općih mjesta o najgorim posljedicama – ekstremnom inzistiranje na podjeli sve imovine po pola, uz brigu roditelja isključivo za svoje osjećaje. Majka koristi kćerku kao sredstvo osvete odbjeglom suprugu, a otac želi sačuvati privid tolerancije i suosjećanja, ali zapravo jedino brine da ode novoj ženi koja čeka njegovo dijete, ne brinući nimalo (iako deklarativno tvrdi suprotno) o osjećajima dvanaestogodišnje kćerke, tako da svoj odlazak najavljuje baš na njezin rođendan. A da bi se činilo da tema nije sagledana jednostrano, Andrijini roditelji ne mogu jedno bez drugoga, ali niti zajedno, pa zato tri puta ulaze u bračnu zajednicu i iz nje izlaze ne brinući se nimalo o osjećajima svoga sina.
  
  Iako su u Hrvatskoj razvodi još češći nego u Srbiji (svaki treći brak se razvrgne), pa u tom velikom broju vrlo vjerojatno ima i nešto malo onih koji se i po drugi put vežu s istim partnerom, nisam baš siguran da postoje i oni koji su se čak triput vjenčavali i rastavljali. Zato Pola-pola teško može djelovati uvjerljivo na realističnom planu, čega su tvorci ove hrvatske inačice vjerojatno bili potpuno svjesni, pa u tekstu nisu promijenili samo imena protagonista tako da je Tanja postala Nika, a Andrej Andrija, nego su i nezahvalne uloge roditelja koji su gotovo čisti negativci spojili, pa dok u originalu svaki roditeljski par ima vlastite interprete, u nas isti glumac igra i jednog i drugog oca, a glumica obje majke (a u jednoj kratkoj sceni i Nikinu maćehu). Uz to, tekst je uspjelo prevela Tanja Radović uz zasigurno bitnu pomoć dramaturginja koje su i glumice u predstavi – Maja Katić u verziji koja je prva prikazana i koju sam jedinu uspio vidjeti igra majku, a Dunja Fajdić je Nika u drugoj verziji, pa je za pretpostaviti da je svaka od njih veći doprinos dala verziji u kojoj nastupa.
  
  Ipak, uspjehu predstave najviše je pridonijela zamisao redateljice Renate Carole Gatice koja radnju smješta u originalnu kombinaciju pankerskog koncerta i dramskih prizora. U takvoj scenskoj formi, koja je na korak do mjuzikla, mnogo su važnije scenske i glazbene atrakcije i emocije koje one prenose nego prepoznatljiva realističnost prizora ili psihološka uvjerljivost likova. Na toj je razini predstava doista dojmljiva, zahvaljujući i funkcionalnim tekstovima songova (koji su djelo autorske ekipe), a još više glazbi Marija Mirkovića. Ti pankerski songovi žestoko i bučno izražavaju beskompromisnu potragu za ljubavlju, kombinirajući agresivnost i osjetljivost u pokušaju prevladavanja povreda koje su nanijeli roditelji. U tome posebno uspijeva Karolina Horvat koja Niku i njezine probleme uspijeva jednako efektno prikazati i pjevanjem i fizičkom ekspresijom, ali i sugestivnom glumačkom interpretacijom u dramskim prizorima. Bruno Kontrec joj je bio uspješan partner u ulozi Andrije, iako mu je lice često zakriveno kapom i golemim naočalama koje promišljeno koristi kao pankersku masku kojom skriva prave osjećaje. Iako čitav glumački ansambl ima ne samo iskustva nego i ostvarenih uspjeha u predstavama za mlade, jednodimenzionalni likovi očeva i majki nisu omogućili Igoru Baksi i Maji Katić da izađu iz sjene tumača tinejdžerskih uloga.
  
  Unatoč tome, žestina, ekspresivnost, energija i brz ritam omogućili su Renati Caroli Gatici da ostvari vrlo atraktivnu i zanimljivu predstavu koja je na premijeri oduševila (ne samo tinejdžersku) publiku svojim visokim kazališnim dometima. Dvije uspjele predstave za tinejdžere Teatra Exit (druga u koprodukciji s Kazališnom družinom Pinklec i Teatrom Poco Loco) vjerojatno će biti vrlo gledane (pogotovo jer su im jednostavne, a ipak efektne scenografije pogodne za gostovanja i na mjestima do kojih kazalište rijetko dopire) i važan su doprinos razvijanju sklonosti prema teatru kod potencijalnih budućih gledatelja. Ipak, što se tiče predstave Pola-pola ostaje pitanje pomaže li tinejdžerima koji su u velikom broju pogođeni rastavama roditelja doista na emocionalnom planu predstava koja njih idealizira, a roditelje gotovo sotonizira i ne bi li im nijansiraniji odnosi koji bi pokazali i ljudsku stranu i probleme roditelja mogli pomoći da lakše i uz više tolerancije prežive traumatičan raspad obitelji.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2016.
  
  Milena Bogavac
  Pola-pola
  redateljica Renata Carola Gatica
  premijera 18. veljače 2016. (Čakovec); 20. veljače 2016. (Zagreb)
  prijevod Tanja Radović, dramaturgija Maja Katić, Dunja Fajdić, glazba Mario Mirković, tekstovi songova autorska ekipa, grafički dizajn Bruno Kontrec, fotografija Mario Jakšić, stručna suradnica Martina Ferić, majstori rasvjete Dragan Micić/Mario Zelenbaba, majstori tona Ivan Biondić/Mario Dvanajščak, organizacija, promocija, prodaja Valentina Bastalec/Davor Dokleja
  izvode: Dunja Fajdić / Karolina Horvat (Nika), Mario Jakšić / Bruno Kontrec (Andrija), Maja Katić / Zrinka Kušević (Nikina majka, Andrijina majka i Nikina maćeha), Igor Baksa / Davor Dokleja (Nikin otac i Andrijin otac)

Piše: