Predstava sa stavom

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Filozofski teatar: Tariq Ali, Nove pustolovine Don Quijotea, red. Paolo Tišljarić

• 
  
  Tariq Ali (1943), rodom iz Pakistana, od mladosti živi u Velikoj Britaniji, gdje je i studirao na Oxfordu, ali su za njegovo formiranje bila značajnija masovna protestna i revolucionarna zbivanja šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je bio jednako mlad kao što je danas redatelj zagrebačkih Novih pustolovina Don Quijotea Paolo Tišljarić (1991). Za razliku od većine tadašnjih buntovnika i ljevičara koji su se radikalno suprotstavljali građanskoj demokraciji, kapitalizmu i američkoj invaziji Vijetnama, a poslije krenuli potpuno drugim putevima, Ali je ostao radikalni ljevičar, jedan od najznačajnijih protivnika postojećeg zapadnog društvenog ustroja i globalizacije. Dosljednošću i promišljenošću svojih stavova, argumentiranih u tridesetak knjiga – u rasponu od filozofije i povijesti do fikcije, a i medijskim djelovanjem kao novinar i urednik u New Left Reviewu, kao i televizijski i filmski producent i scenarist stekao je ugled jednog od najistaknutijih današnjih intelektualaca radikalno socijalističkog opredjeljenja. Njegov kazališni tekst o novim doživljajima viteza tužnog lika nastao je po narudžbi Grillo Theatera iz Essena koji je želio postaviti suvremenu dramatizaciju Cervantesova romana, a u tom je kazalištu i praizveden krajem 2013. kao velika ansambl-predstava koja je spektakularnošću potpomognutom multimedijalnim atrakcijama nastojala zadržati pozornost gledatelja na tekstu zanimljivijem po idejama nego scenskim mogućnostima.
  
  Ishodište Alijeva komada je u činjenici da su Cervantesovi roditelji bili Židovi koji su se pokrstili da bi izbjegli progone inkvizicije i da je i sam Cervantes bio često u teškom položaju zbog svog podrijetla. Ali je protagonista doveo u dvadeset i prvo stoljeće pokazujući njegovim novim doživljajima da suvremeni svijet nije ništa bolji od onog od prije četiri stotine godina. I u njemu su manjine jednako progonjene, moćnici (prije svega bankari i multinacionalne kompanije) i dalje beskrupulozno prisvajaju sva bogatstva, gazeći i preko leševa ako je potrebno, ratovi se vode zbog zarade, teroristima nisu važni ljudski životi, međuljudski odnosi sve su gori. Don Quijoteovi pokušaji da uvjeri one koji ga slušaju kako nije lud i da je činiti dobro jedini način da ljudska zajednica napreduje i da svijet opstane ne nailaze na ništa više razumijevanja danas nego prije četiri stoljeća. No za razliku od Cervantesova Don Quijotea, Alijev protagonist je svjestan da ga zbog toga okolina drži ludim i nastoji ih razuvjeriti te Ali kao jednu od svojih poruka ističe i to da je idealizam neophodan, ma koliko izgledao udaljen od stvarnosti i bilo kakve mogućnosti realizacije, jer predstavlja jedinu nadu.
  
  Međutim, problem Novih pustolovina baš je obilje poruka uz manjak dramskih situacija. Čak i kada situacija krene od dramskog sukoba ili barem suprotstavljenih stavova, likovi počinju argumentirati svoje stavove dugim filozofskim, političkim, sociološkim ili aktivističkim argumentima i govorima koji djeluju poput monologa, a pritom se gubi i humor koji je bitan sastojak vrhunskih dometa Cervantesova romana. Možda su i zbog toga redatelj Paolo Tišljarić i dramaturginja Valentina Galijatović nešto jače povezali Alijev komad s romanom koji mu je bio predložak, uspijevajući pritom promijeniti i jedno od temeljnih obilježja scenskog predloška. On više nije namijenjen velikom ansamblu s težnjom prema spektakularnosti nego komornoj predstavi u kojem dio glumaca igra po nekoliko uloga, a sve se zbiva u Velikoj pokusnoj dvorani HNK-a pred stotinjak gledatelja.
  
  Tišljarić, koji je i scenograf (a i oblikovatelj svjetla) koristi nekoliko jednostavnih kreveta (crnog okvira i bijele posteljine) te crni stol i stolce postavljene ispred bijelog zida na kojem se povremeno projiciraju video-snimke koje potpisuje Willem Miličević. One povremeno komentiraju scensko zbivanje (grafike s mučenjima inkvizicije, pa suvremena snimka lagano zanjihana tijela obješena za ručne zglobove), a ponekad tek naglašavaju atmosferu, u čemu pomaže i glazba Ozrena K. Glasera, dok se kostimografkinja Tea Bašić iskazala u kombiniranju nijansi crnih odjevnih predmeta s osmišljenim intervencijama drugim bojama (posebice crvenom). No niti jedan od tih elemenata ne služi određivanju mjesta radnje. Njega opisuje Pripovjedač (kojeg Dušan Gojić tumači odmjereno i uvjerljivo, kao i uloge Bankara i Pjesnika). Zato je vizualno zanimljiva scena tek okvir koji oživljava glumačkim interpretacijama, a one tu svrhu u potpunosti ispunjavaju, vođene preciznim redateljskim usklađivanjem koje pokazuje kako je Tišljarić asistirajući brojnim značajnim redateljima od njih učio ponajviše baš na planu rada s glumcima.
  
  Među njima najteži posao je imao Luka Dragić u naslovnoj ulozi, jer blaga ćud, dobronamjernost i trpljenje uvreda ne pružaju mogućnost interpretatorskih ekshibicija, no Dragić je koncentracijom i unutrašnjom snagom uspio oživjeti iznimnog protagonista. Ivan Glowatzky je Sancha Panzu, slugu svjesnog stvarnosti, obogatio povremenim komičnim odmakom koji je pokazivao da su tom liku stoljeća provedena s takvim stavom ipak dojadila. Barbara Vicković je kao Dulcinea vrhunac dosegla u odbacivanju Don Quijoteove ljubavi i stavova kao tipično muških sredstava za uspostavljanje dominacije nad ženom, a svatko od glumaca imao je uz dotjeranost svake uloge koju je igrao i trenutaka za iskazivanje posebnog umijeća. Ivana Boban, uvjerljiva kao Imigrantica, Žena i Bolničarka, posebice je efektno karikirala Bankaricu. Alen Šalinović je kao Ministar financija i Muškarac umišljenu važnost ublažavao komikom, a naglašenu ekspresivnost ostvario kao Vojnik X. U svim je interpretacijama bilo elemenata humora koji je oživljavao pretjeranu izravnost i ozbiljnost Alijevog teksta, a najviše su tome pridonijele učene diskusije tijekom stoljeća načitanih i filozofski obrazovanih Don Quijoteovog konja Rocinante i Sanchovog magarca Sivonje u duhovitim interpretacijama Katije Zubčić i Kristijana Potočkog.
  
  Za takve glumačke interpretacije koje su podarile puni scenski život Novim pustolovinama Don Quijotea nedvojbeno je zaslužan i Paolo Tišljarić koji je i cjelinom predstave pokazao ne samo nadarenost nego i zrelo redateljsko umijeće, uspjevši teatarskim sredstvima iskazati i vlastiti odnos kao i odnos velikog dijela mlade generacije prema svijetu u kojem žive i koji im ne pruža mnogo nade u budućnost.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2016.
  
  Tariq Ali
  Nove pustolovine Don Quijotea
  redatelj Paolo Tišljarić
  premijera 11. veljače 2016.
  scenograf i oblikovatelj svjetla Paolo Tišljarić, dramaturginja Valentina Galijatović, kostimografkinja Tea Bašić, skladatelj Ozren K. Glaser, oblikovatelj video projekcija Willem Miličević, oblikovateljica scenskog pokreta Matea Bilosnić
  izvode: Luka Dragić (Don Quijote), Ivan Glowatzky (Sancho Panza), Barbara Vicković (Dulcinea), Ivana Boban (Imigrantica, Bankarica, Žena i Bolničarka), Dušan Gojić (Bankar, Pripovjedač i Pjesnik), Alen Šalinović (Ministar financija, Muškarac i Vojnik X), Katija Zubčić (Rocinanta), Kristijan Potočki (Sivonja)

Piše: