Zbiljska ljepota

Glumačka družina Histrion, Ksenija Erker: Takvim sjajem može sjati, susreti s Arsenom, red. Ksenija Erker

• „Počelo je tako-tako, a završilo loše.“ „To vam je predstava, tako, za po doma.“ Gornji citati su, rekoše pjevačica Ksenija Erker i gitarist Zoran Mišolongin, autori, izvođači i domaćini soareje Takvim sjajem može sjati, susreti s Arsenom, ocjene kojima bi ih, da ih je imao prigodu vidjeti, najvjerojatnije počastio sam neprisutni protagonist te jednostavne, ali s pravom mjerom i emocijom ostvarene priredbe – Arsen Dedić, kojem je u potpunosti posvećena. Teoretski, u sumnjičavom i nepovjerljivom umu žitelja današnjice, sa svih strana bombardiranom komercijalno-eksploatacijskim pseudosadržajima i ispraznim artefaktima, zamisao o večeri posvećenoj Arsenu Dediću, nedugo po njegovoj smrti, kad umjetnici obično postaju naročito popularni i cijenjeni a prodaja njihovih djela znatno raste te se svatko tko može pokušava ogrepsti o njihovu veličinu, mogla bi se učiniti neprivlačnim kamčenjem vlastitog probitka i boljitka na tuđi račun.
  
  Međutim, zajednička povijest Ksenije Erker (1954) i Arsena Dedića (1938-2015) seže još u daleke šezdesete, kad je Erker kao članica dječjeg zbora, reče nam, sudjelovala u izvedbi Dedićeve pjesme Kad bi svi ljudi na svijetu (1967), zatim u vokalnom kvartetu Melos, da bi se suradnja, druženje i prijateljstvo kontinuirano, ne sporadično, nastavilo narednih desetljeća, tijekom čitavoga Dedićeva života. Kako kaže Ksenija Erker, Dedić je za nju skladao desetak pjesama, više nego za ijednog drugog pjevača odnosno pjevačicu, izvan vlastite obitelji, što zacijelo govori o njegovom mišljenju o njoj. Samo jedna od tih skladbi, Proljeće bez tebe (1974), s početka njezine karijere, postade hitom, dok ostale nisu uspjele ovladati eterom i ući u uši široke publike. „U čemu je tajna tvoga neuspjeha?“ znao ju je pitati Dedić, nezadovoljan slabim odjekom. Među neuspješnicama bje i Toplina tvoje ruke (1980), čiju je izvedbu Erker u Histrionskom domu prokomentirala rekavši kako, eto, ima lijepih pjesama koje „samo prođu, nezapaženo, kao da ih nije ni bilo“. Baš tako, složimo se, dok se riječni šljunak često prigrli kao da je smaragd.
  
  No, dakle, Takvim sjajem može sjati, susreti s Arsenom, nepretenciozna je i skromna, ali dostojanstvena i na svoj način veličajna posveta velikanu naše estrade i uglazbljene popularne pjesme, Arsenu Dediću, u kojem Ksenija Erker kao konferansje (hm, treba li reći konferansjeica?) i pjevačica te Zoran Mišolongin kao gitarist i pjevač, na pozornici koju, tek radi ugođaja, rese stolić, nekoliko stolaca, jedan naslonjač i portret Arsena Dedića, izvode otprilike tucet Dedićevih pjesama, ne najvećih hitova, između kojih Erker prepričava anegdote i skicira sličice iz svojih susreta, druženja, prijateljevanja, suradnji s Dedićem, obično vezanih uz izvedenu pjesmu, a orijentiranih na skladateljevu osebujnu, pronicljivu, često sarkastično-ciničnu ali dobronamjernu duhovitost.
  
  Opuštenim, srdačnim, prisnim, nenametljivo autoritativnim nastupom, bez glumatanja, Ksenija Erker je, čini se, kao od šale izbjegla moguće najveće opasnosti, da se pod egidom posvete Arsenu zgoda pretvori u posvetu samoj sebi ili da bude neprimjereno patetična. Iako nam je neprestano pred očima i premda pripovijedanjem i pjevanjem suvereno vodi glazbenu predstavu, ona ostaje u drugom planu, dok je u prvome doista djelo fizički nenazočnog autora. Na tome joj svaka čast.
  
  Stihovno briljantne, glazbeno vrhunske, Dedićeve pjesme u ovim ogoljelim inačicama – glas i akustična gitara – sjaje punim sjajem, a mada ih nitko nije, niti će ih moći pjevati s tom bojom uvjerljivosti i dojmljivosti kao on sam, Ksenija Erker ih pjeva proživljeno, predano, s dubokim razumijevanjem i osjećajem, interpretirajući i prenoseći ponajprije sadržaj, shvaćajući ljepote melodije i stihovanja, baveći se, dakle, suštinskim a ne dekorativnim, bez vokalnih prenemaganja kakvima su pjevačke dive i kvazidive prečesto sklone. Kako nam je javno povjerila, u Dedićevim je pjesmama često pronalazila odgovore na pitanja koja bi joj zarojila, u različitim razdobljima i situacijama otkrivajući dubine neke skladbe koju prethodno možda i nije zapazila ili čitala na taj način. Dedićeve su je pjesme, reče, fino pratile kroz život. Čuje se. A time je jednostavno izrečen i možda najveći kompliment smislenom pjesmotvorstvu.
  
  Takvim sjajem može sjati, susreti s Arsenom uobičajeno se izvodi na manjoj, kabaret-sceni Gumbek Histrionskog doma, no kako je za ovu izvedbu (16. siječnja) vladalo poveće zanimanje, komad je preseljen na glavnu pozornicu. Kseniji Erker je, veli, draži manji, intimniji prostor, no razmjerna prostranost velike dvorane, koliko primijetismo, nije nimalo naškodila ostvarenju kućnog ozračja. S obzirom na ono što daje, sedamdesetak minuta opuštene ugode, predstava Takvim sjajem može sjati, susreti s Arsenom zavrijedila je pojačani interes te Kseniji Erker, Zoranu Mišolonginu i Histrionskom domu – ne smetnimo s uma da je Dedić bio jedan od utemeljitelja Histriona daleke 1975. te da je glazbom opremio čak dvadeset i šest njihovih predstava – želimo još mnogo izvedbi na velikoj pozornici.
  
  Glede spekulativno Dedićevih komentara navedenih na početku, složimo se s time da ta predstava možda jest i za po doma, ali dodajmo da je bez ograda i za po vani te da je zanimljivo počelo, da je bilo zanimljivo dok je trajalo i da je zanimljivo završilo. Ksenija Erker i Zoran Mišolongin oplahnuli su nas s ponešto zbiljske ljepote, stvaralačke i izvedbene.
  
  © Janko Heidl, KAZALIŠTE.hr, 1. veljače 2016.

Piše: