Uspjela rekonstrukcija

Kazalište lutaka Zadar; Petar Zoranić, Planine, prema režiji Marina Carića

• U jeku obilježavanja 500. godišnjice rođenja Petra Zoranića (skupovi u Ninu i Zadru, poprilično skromno i traljavo organizirani) predstava Planine Kazališta lutaka Zadar, izvedena 3. rujna 2008. na prostoru Trga pet bunara i u perivoju Kraljice Jelene, vrhunac je ovogodišnjih obljetničarskih manifestacija.
  
  Uklopljene u program 41. PiF-a, Planine su dislocirane od festivala u Zagrebu, zasjale u ambijentalnom i svečarskom izdanju u Zadru i osvojile glavnu nagradu Milan Čečuk za najbolju predstavu.
  
  Rekonstrukcija i revizija originalne predstave iz 1997. u režiji Marina Carića pokazala je nove odlike i čitanja predloška - prvog hrvatskog romana Planine. U odnosu na izvornu izvedbu koja je 1997. realizirana kao procesijsko, ambijentalno kazalište u urbanom tkivu grada, nova verzija Planina premještena je u izvorniji ambijent perivoja (parka) Kraljice Jelene. Početne sekvence odigrane na Trgu pet bunara simboliziraju i fikcijsko putovanje u Zoranićevu Arkadiju (kontrast grad-priroda) koja je u domišljatih pet postaja u procesijskom ritmu odigrana u prostoru perivoja. Skraćivanje u odnosu na izvornu verziju i naglašavanje invokacijskih dijelova sa Zoranom i onih koji označavaju nacionalne i urbane elemente, približili su Planine današnjem vremenu kroz brži ritam i učinkovitiji suodnos s publikom koja je procesijski pratila izvođače do osvijetljenih punktova.
  
  Istaknuto mjesto zauzele su i korske - pjevane sekvence, koje su izveli članovi mješovitog pjevačkog zbora Condura Croatica. Dojmljiva scenografija Mojmira Mihatova dijelom je bila orijentirana na stvaranje začudnog bestijarija i vilinskog svijeta Planina, a dijelom na ukazivanje odnosa prema gradu (Zadru) i vitalnosti nacionalne ideje kod Zoranića. Od izvođača istaknuti treba Sanju Zalović koja je animacijski odradila Dinaru i Zlatka Koštu kao naslovnog Zorana. U preobilju scenskih i govornih dijelova  glumačke izvedbe nisu ostavile naročitog traga i to je jedan od elemenata koji se daju popraviti za neku možebitnu novu reviziju.
  
  Dojmljivo rješenje jest i rasuta, tek naznačena rasvjeta Ive Nižića te vertikalno zamišljena izmjena procesijskih postaja koja kreće od nulte točke (na trgu) uspinjući se na vrh perivoja (simbolizam fikcijskog putovanja i uspinjanja u više sfere duhovnosti) to jest do perivoja Od Slave koji je kod Zoranića, ali i u predstavi, središnje mjesto za iznošenje misli o zatomljenosti nacionalnog jezika i potrebi revitalizacije baštine. U slučaju 21. st. i današnjih Planina primarno se ukazuje i veliča grad Zadar.
  
  Planine su tek uvjetno lutkarska predstava, jer osim uvodne sekvence i jedne animacije ne postoje drugi lutkarski elementi; a mnogo više ambijentalno pučko kazalište koje se pokazalo dobrim rješenjem za novu inscenaciju Zoranićeva romana. Zadržana je struktura i estetika Carićeve izvorne verzije, ubrzan ritam i naglašen didaktični element predloška. U kontekstu obilježavanja velike obljetnice za hrvatsku kulturu, zadarske su Planine dostojno i revno obranile ulogu i važnost ovog romana u povijesti naše književnosti, kao i presudan zavičajno-tradicijski aspekt i naboj koji posjeduju.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 19. rujna 2008.

Piše: