Ljudi i vukovi

Kazališna družina Pinklec, Čakovec, i Zavod Federacija, Ljubljana: Nana Milčinski, Peter Kus (po motivima istinite priče), Vučje srce, red. Peter Kus

• 
  
  Odnos čovjeka i životinje, ili u širem smislu, odnos čovjeka i prirode, prostora i ekologije koja ga okružuje, tema je mnogobrojnih promišljanja, znanstvenih, umjetničkih, filozofskih, političkih i inih, neiscrpno područje tema, čije se izvorište nalazi u svakodnevnoj interakciji čovjeka i njegovog okoliša, neminovnoj i životno potrebnoj. Kazališna družina Pinklec i Zavod Federacija iz Ljubljane u svojoj predstavi Vučje srce, premijerno izvedenoj u Centru za kulturu Čakovec u sklopu kojeg Pinkleci djeluju, bavi se upravo tim i takvim, neminovnim i stalno aktualnim promišljanjima. U kazalištu za djecu, ali ne nužno i samo za djecu, koristeći se sinestezijom kazališta sjena, zvuka, plesa, neverbalnog i fizičkog teatra, članovi Pinkelca predvođeni gostima, redateljem Peterom Kusom i dramaturginjom Nanom Milčinski, ujedno i autorima predstave, lokaliziraju svoja promišljanja o ovim temama u priči o vuku Slavcu, motiviranoj istinitim podacima, prikupljenima u projektu praćenja vukova u gorju Slovenije i Italije prije nekoliko godina.
  
  Razumije li čovjek prirodu u kojoj se nalazi i na koji je način doživljava pitanja su autora ove predstave, pitanja o kojima se odlučuju progovoriti u nizu scenskih znakova različitog izraza i načina ostvarivanja, ali lako čitljivih, a istovremeno promišljenih i dobro odabranih. Čovjek, predstavljen u istraživaču Rudiju, čije odrastanje sa svijetom prirode i interesom za vukove pratimo sve do konačnog približavanja životinjama, izdvojen je iz uobičajenog, plošnog pogleda, stigmatizacije tih životinja kao opasnih i krvoločnih štetočina. Istovremeno, ulazeći u komunikaciju sa susjedima i svojom majkom (predstavljenima u efektnoj gesti sjenki), Rudi shvaća da je njihovo poimanje prirode, a posebno vukova, utilitarno, odnosno negativno. Želeći ga promijeniti on, kao narator i spona s publikom, priča i pjeva o vukovima, ali i daje glas samim životinjama, ulazeći s njima u različite interakcije i pletući tako priču o vučjem životu i odrastanju. Slavac se, odvajajući se od svoje obitelji, uči samostalnom životu, lovu, pronalaženu svog teritorija, ali i životne družice.
  
  Tako, naznačujući niz tema i razina na kojima predstava želi ukazati na vrlo stvarne, životne probleme, ali koje je lakše zaboraviti i ignorirati nego o njima promišljati, Vučje srce uspostavlja se kao komentar odnosa ljudi i prirode, ljudi i vukova, ali i ljudi i ljudi. Život usamljenog, tek naoko samostalnog vuka, koji se tek mora pronaći u velikom svijetu, u interpretaciji koju sugeriraju i autori predstave u programskoj knjižici, može se promatrati kao osobu, čovjeka, ne nužno mladog i tek osamostaljenog, u potrazi za svojim teritorijem, za mjestom u čiji će se genius loci upisati. Funkcionirajući u takvom, bogatom sloju motiva, čije iscrpljivanje i davanje odgovora gotovo nije moguće, Vučje srce ipak ne zaboravlja svoju usmjerenost (i) djeci, jer ostaje u okviru njima razumljivih i proaktivnih scenskih znakova, ne gubeći se u neprimjerenim lamentacijama ka kojima su ovako postavljeni motivi autora mogli voditi. Iskustvo Kazališne družine Pinklec u upravo takvim, i djeci i odraslima razumljivim i zanimljivim kazališnim djelima, ovdje se pokazala, zajedno sa sigurnim (iako ponekad možda odviše rudimentarnim, prebrzim) dramaturškim tretmanom scenskog događanja i aktualnom, svevremenskom pričom, dobrim spojem čija je kombinacija predstava koja bi mogla biti prihvatljiva i dječjoj i odrasloj publici.
  
  Navedenom ponajviše pridonosi vizualni element predstave, nastao spojem velikog broja kazališnih tehnika, lutkarskog, klasičnog i neverbalnog kazališta. Lov, prikazan kao boksački ring u kojem se igraju dječje igre (izveden u kombinaciji sjenki i glumaca u koreografskom slogu u maniri fizičkog kazališta), susret Slavca i automobila, za čije je oblikovanje dovoljno nekoliko naglih pokreta rekvizitima u obliku svjetala, samo su neki od niza efektno jednostavnih postupaka, kojima ova glazbena predstava u sjenama, kako je opisuju autori, dobiva mogućnost jednako dobrog prepoznavanja i odražavanja kod dječje i odrasle publike. Glumci, članovi Pinkleca – Igor Baksa, Davor Dokleja, Karolina Horvat i Bruno Kontrec suživjeli su se sa zahtjevnim zadatkom točnosti i uigranosti u prezentaciji velikog broja kazališnih tehnika, istovremeno uspijevajući zadržati jednostavnost izraza i ritam izvedbe.
  
  Kratkoća predstave (traje tek 45 min) omogućuje da predstava ne gubi na promjenama dinamike te svakako korespondira s održavanjem koncentracije kod najmlađe publike, no dijelom kao da autore sputava u svim mogućnostima obrade svih motiva koje su tijekom predstave doveli na scenu, a glumce u svim izvedbenim prilikama koje otvara takav kvalitetan tretman vizualnog aspekta Vučjeg srca. Ipak, u konačnici ravnoteža između dviju mogućnosti, jednostavne prezentacije priče o vuku Slavcu i kompleksnost tema koje ona dotiče, te izvedbenih sredstava kojima se autori služe, čini se dobro odmjerenom i uvaženom s aspekta predmnijevane publike, a to su ipak prvenstveno djeca (i njihovi roditelji).
  
  Odmjereno i vizualno snažno, Vučje srce ne donosi atrakciju u smislu kratkotrajne ali snažne impresije, nego je rezultat promišljenog kreativnog procesa koji ne ide predaleko i ne nudi gotove odgovore koje bi autori predstave željeli prenijeti publici nego omogućava promišljanje za one koji to žele i vizualnu kvalitetu kao potvrdu dobre uigranosti i baratanja različitim kazališnim tehnikama.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 2. prosinca 2015.
  
  Nana Milčinski, Peter Kus (po motivima istinite priče)
  Vučje srce
  redatelj Peter Kus
  premijera 29.  studenoga 2015.
  dramaturgija Nana Milčinski, likovno oblikovanje predstave Morana Dolenc, glazba Peter Kus, likovni predložak lutaka Boris Sekulić, kostimi Patrik Dolenc, oblikovanje svjetla Borut Bučinel, scenski pokret Bruno Kontrec, majstori tona i svjetla Emil Lakić i Neven Taradi, izrada scenografije i rekvizita Davor Tkalec
  izvode: Igor Baksa, Davor Dokleja, Karolina Horvat, Bruno Kontrec

Piše: