Ljubav prema teatru i hrvatskoj dramskoj riječi

66. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2015.: Festivalski dramski ansambl, Ivo Vojnović, Dubrovačka trilogija (Allons enfants!... | Suton | Na taraci), red. Staša Zurovac

• 
  
  Godine 1965. tadašnja intendantica Dubrovačkih ljetnih igara, profesorica Fani Muhoberac, Dubrovkinja s diplomom zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta i međunarodnim magisterijem znanosti, predložila je umjetničkom voditelju dramskog programa Igara redatelju Kosti Spaiću, Zagrepčaninu s diplomom Filozofskoga fakulteta i Muzičke akademije u Zagrebu, da u repertoar tog najstarijega i najistaknutijega hrvatskog scensko-glazbenog festivala, utemeljena 1950. godine, koji je na europski zemljovid umjetničkih festivala ušao kao prvi iz Hrvatske i kao jedan od prvih u Europi i svoje zlatne godine doživio upravo od 1964. do 1972., za vrijeme njihova vodstva (umjetnički voditelj glazbenog programa bio je istaknuti dirigent Milan Horvat), kad je zabilježeno najviše izvedbi i najviše uspješnih predstava i koncerata umjetnika iz cijeloga svijeta (svaki dan tri do pet dramskih i glazbenih izvedbi, plus ponoćni recitali i ponoćne serenade) stave Dubrovačku trilogiju Iva Vojnovića, koja od njezina nastanka 1902. nikad dotad nije bila prikazana kao cjelina u Konteovu rodnom gradu.
  
  Prihvativši prijedlog tadašnje intendantice i ravnateljice Ljetnih igara, Spaić je prihvatio i zamisao Fani Muhoberac da se Trilogija izvede kao cjelovito djelo u tri čina kao jedinstvena predstava: prvi dramolet Allons enfants!... prikazivao se u Kneževu dvoru kao prvi čin, drugi dramolet Suton kao drugi čin jedinstvene predstave u palači Sponza, do koje bi publika došetala nakon predstave u Dvoru, a treći dramolet Na taraci kao treći čin izvodio se u Gundulićevu ljetnikovcu u Gružu, do kojeg je publika išla s Pila dubrovačkim žutim tramvajem iste večeri, ili večer kasnije, ovisno o vremenskim i tehničkim uvjetima. Ta se Dubrovačka trilogija u Spaićevoj režiji s velikim uspjehom u publike i kritike prikazivala kontinuirano, bez prekida, sve do 1970. godine u izvedbi Festivalskoga dramskog ansambla. Godine 1971. festivalsko vodstvo odlučilo je na repertoaru ostaviti samo prvi dramolet Allons enfants!... nazvan prema prvim stihovima francuske himne Marseljeze, koja se čuje u trenutku dolaska Francuza u Dubrovnik 27. svibnja 1806. godine.
  
  Mani Gotovac, teatrologinja, ovogodišnja pomoćnica za dramski program intendanta (dirigenta Mladena Tarbuka) Dubrovačkih ljetnih igara, stavlja na repertoar šezdeset i šestih po redu Dubrovačkih ljetnih igara Dubrovačku trilogiju kao hommage Fani Muhoberac i Kosti Spaiću, u popratnoj knjižici objašnjavajući razloge te posvete u zamislima koje je preuzela od njih, citirajući riječi Koste Spaića upućene njoj kao mladoj osobi zaposlenoj u press službi u Dubrovačkim ljetnim igrama: „... jesi li primijetila kod tog Vojnovića, jesi li primijetila sličnosti i razlike u odnosima Orsat – Deša, Lujo – Pavle i Lidija – Marko? Oni su ljubavnici, ili su muž i žena, svejedno, u tri različita vremena, na tri različita načina, ali uvijek se, u svakom dramoletu, oni obligatno na kraju razilaze, ne žele imati djecu, odriču se roditeljstva. Tu jest neki vrag, za kojeg ovdje više nemam vremena. Ali ako se netko bude ponovno bavio 'Trilogijom' u cjelini, morat će uzeti u obzir tu činjenicu, to zajedničko pitanje o kraju ljudskog roda unatoč razlikama u njihovim sudbinama.“
  
  Dubrovačka trilogija 2015.
  
  Režiju Dubrovačke trilogije Mani Gotovac kao voditeljica dramskog programa ovogodišnjih Igara povjerava Staši Zurovcu, sama potpisuje „dramaturšku obradbu, izbor dramskih glumaca i izbor prostora“; a u lipnju 2015. povlači se s mjesta dramaturginje predstave „zbog razilaženja s redateljem Stašom Zurovcem“. Mani Gotovac kao prostor prvoga dramoleta Allons enfants!... odabire, u skladu sa zamisli i predstavom Koste Spaića, Knežev dvor kao Orsatovu kuću, za drugi dramolet Suton zadržava prostor Dvora, pa Spaićevu Sponzu premješta u dio atrija Kneževa dvora s fokusom oko male fontane, a treći dramolet, koji se trebao prikazivati na relaciji Gradska kavana – balustrada ispred crkve svetoga Vlaha, smješta pred sam Knežev dvor, odustavši od realizirane Spaićeve ideje da se dramolet Na taraci prikazuje izvan prostora Zidina (u Gundulićevu ljetnikovcu u Gružu, u kojem se izvodio i u režiji Branka Gavelle kao samostalna predstava, pedesetih godina 20. stoljeća).
  
  Takvim je odabirom prostora Knežev dvor, danas muzejsko i okupljališno, glazbeno-scensko rezidencijalno mjesto u središtu Grada, nekad sjedište kneza Dubrovačke Republike, sinegdohalno-metonimijskom igrom, postao simbol i konkretizacija Grada kao kuće, tj. kuće kao Grada, a djelomice je ukinuta Vojnovićeva i Spaićeva simbolika triju prostora kao triju prostornih činova mitskoga propadanja Grada gospara: Allons enfants!... Vojnović smješta u sobu u kući Orsata Velikoga, Suton u Benešinu kuću na Pustijerni u Gradu, a treći dramolet Na taraci Vojnović smješta na taracu vile gospara Lukše grofa Menze, Menčetića u Gružu, koju u Gavellinoj i Spaićevoj režiji glumi Gundulićev ljetnikovac. Bit dramaturške adaptacije Mani Gotovac odnosi se na stavljanje dramatskoga težišta na mogućnost ili nemogućnost ostvarenja ljubavi i nastavka života s vlastitom djecom, na Spaićevo prije navedeno usmeno zapažanje o ljubavnim ili bračnim parovima koji se na kraju razilaze jer ne žele imati djecu.
  
  Mani Gotovac nastoji svesti Dubrovačku trilogiju na takve, arhetipske ljubavne odnose, koji evidentno postoje u Konteovu djelu, manje zadržavajući klasni vlastelinski, gosparski razlog te odluke da ne žele imati djecu pod francuskom okupacijom, izvan svoje klase ili izvanbračnu djecu s tzv. kozicama, sluškinjama u vlastelinskim kućama, pitanje slobode nastojeći više pomaknuti prema ljubavi između dvoje ljudi, a ne prema društvenim i povijesnim razlozima isto tako intenzivno ucrtanima u Vojnovićevo remek-djelo. Tu adaptatorsku nit zadržava izborom glumaca koji glume nekoliko uloga (prema prije navedenoj Spaićevoj zamisli o ljubavnim parovima): Mislav Čavajda i Jadranka Đokić glume ljubavni par u sva tri dramoleta: u prvom su činu, Allons enfants!..., Orsat i Deša, u drugom činu, u Sutonu, glume Pavlu i kapetana pomorskog Luja Lasića, a u trećem činu Na taraci gledamo ih kao Barunicu Lidiju i Marka pl. von Tudizija.
  
  U skladu sa svojom adaptatorskom idejom, u prvom dramoletu Mani Gotovac izostavlja čak deset gospara, u njezinoj adaptaciji nema gospara Vlaha, Mata, Džona, Jera, Toma, Luca, Antuna, Miha, Šiška i Luka. U Sutonu izostavlja Jednu „kozicu“, a u dramoletu Na taraci zapravo ukida majke: Gospođu Slavu, Gospođu Lukru i Gospođu Klaru, ali i Dvije djevojke u Lukše, a možda najveći rez stavlja ukidajući paroka, tj. Dum Marina kao dramsku osobu i dio njegova teksta dajući Gosparu Niku, prepuštajući s redateljem Stašom Zurovcem glumcu Maru Martinoviću, ujedno i pomoćniku redatelja ove predstave, da identitetno spoji zapisivača misli Gospara Lukše, „skromnoga pisara“ Dum Marina kojemu Lukša Menčetić detava knjižurinu Kako su vlastela pod svrhu XIX vijeka nestala u Dubrovniku i Lukšina brata Nika koji želi ići „u Afriku“. Vjerojatno želeći naglasiti u Vojnovićevim dramama i prozama često apostrofiran identitet zaigrane dubrovačke djevojčice, Mani Gotovac ulogu Kristine, djevojčice pučke u prvom dramoletu, ulogu Ore, Benešine srednje kćeri, i ulogu Ide, „rodice“ obitelji Menčetić, daje istoj glumici, Juditi Franković. Helena Buljan glumi sluškinju u svakom dramoletu: u prvom je Lucija, djevojka u Orsata, u drugom Kata, djevojka u Mare, a u trećem Vica, djevojka u Gospara Lukše.
  
  U svojoj režiji Staša Zurovac ne odustaje od Vojnovićeva pathosa i emocije, gradeći redateljske impulse upravo na snazi Konteove riječi i rečenice u suradnji s glumicom Doris Šarić Kukuljicom kao savjetnicom za jezik. Pritom Zurovac, istaknuti plesač i koreograf, bivši prvak Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i bivši ravnatelj Baleta riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, a u posljednje vrijeme i uspješan kazališni redatelj, iznimnu pozornost posvećuje suigri riječi i pokreta te uspostavlja raznovrstan i drukčiji govorni, mizanscenski i individualno tjelesni scenski kod u trima dramoletima, u svakom posebno.
  
  Kostimografkinja Doris Kristić realizira krojem, bojom i strukturom ekskluzivne, atraktivne kostime koje izvrsno nose svi glumci i glumice, a kojima je prednost i mogući nedostatak: postignuta vremenska univerzalnost i poveznica s današnjim vremenom ponegdje se ipak kosi s kronotopom o kojemu se u tekstu izravno govori: npr. suvremena muška odijela u dramoletu Allons enfants!... mogu podsjetiti na dress code suvremenih političara na svečanostima nakon političkih sastanaka, ali se suprotstavljaju očekivanu empire stilu i povijesnoj situaciji u Dubrovniku 1806. godine. Oblikovatelj svjetla, student na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Dubrovčanin Marko Mijatović podcrtava dramatične trenutke i naglašava sadašnje disanje svjetlosnih efekata u Gradu tuge i blještavila.
  
  Allons enfants!... u Kneževu dvoru
  
  U prvom dramoletu, mizanscena kojega donekle podsjeća na Spaićevu, usporedivu na sačuvanim fotografijama, izlazak vlastelina iz Vijećnice i morituri vertikalni silazak skalinima nakon glasova o slobodi suprotstavlja se dominantno ipak horizontalnoj mizansceni organiziranoj oko prijepora gospara u vezi s ulaskom ili neulaskom Frančeza u Grad. Ženski okvir prvome dijelu čine dobro ostvarene uloge i odnosi starosti, mladosti, straha i ponosa u sceni između izvrsne Milke Podrug Kokotović, legende hrvatskoga glumišta, koja blistavom minijaturom ostvaruje ulogu Gospođe Ane Menze-Bobali, tetke Orsatove, pokazujući mogućnost modernoga, suvremenoga, intrigantnoga pristupa glumi i najstarijih Vojnovićevih dramskih osoba, uz razigranu, dinamičnu Juditu Franković, djevojčicu pučku, i odanu a pokretima, kretanjima i komentarima svenazočnu Luciju Helene Buljan. U završnici taj ženski okvir suzdržanim, dostojanstvenim izrazom zatvara precizna Jadranka Đokić kao samozatajna, ponosna Deša Palmotica.
  
  Unutar te ženske razvija se prava i snažna muška, politička drama s gosparima koji drže Orsatovu ili Dživovu stranu, višestruko odigranu i analiziranu u povijesti. Dok je na premijernoj izvedbi izvrstan glumac Mislav Čavajda kao Orsat bio solidan, na prvoj je reprizi briljirao snagom govora i pokreta, konkretiziranim pathosom želje da sačuva Dubrovnik od francuske okupacije, iznimnim, razrađenim pokretima i vođenjem zajedničke glumačke igre, bivajući istodobno snažan zborovođa zajedničke emocije i arhetipski jak predstavnik dubrovačkih vlastelina koji izgara u želji da spasi svoj i naš Grad. Sličan se glumački rast dogodio i s Nikšom Kušeljem kao Dživom: na premijernoj izvedbi prosječan, na prvoj reprizi pokazao je snagu Orsatova oponenta parirajući mu zatomljenošću i sniženim glasom odgovarajući na snažan Čavajdin, vojnovićevski glas i krik.
  
  Djelujući elegantno i energetski snažno, i drugi su glumci, od najmlađih studenata do iskusnih profesionalaca, držali tenziju uoči „dolaska Frančeza“. Među njima najviše se istaknuo Ivan Čuić, mladi student glume, kao precizan, dikcijski čist, elegantan i situaciji i glumačkim partnerima posvećen i usmjeren mladi Gospar Lukša, te Maro Martinović kao ironičan i sarkastičan Gospar Nikša. I Nikola Baće kao Gospar Marko, Andrej Kopčok kao Gospar Niko, Adrian Pezdirc kao Gospar Palo, Nikša Butijer kao Gospar Sabo i Mateo Videk kao Gospar Vlađ, uz djetiće Nikolu Sekula i Mara Drobnića, angažirano su pratili scensko događanje i pronašli crtu zapamtljiva identiteta, koja je mjestimice pretvorila Allons enfants!... u dramu naše suvremene, globalizacijske priče i suvremenih političarskih manipuliranja zemljovidom, a posebno u trenutku dolaska Borisa Svrtana kao Kneza – iznimne, snažne inačice jednoga od političara koji gospodari svijetom kao vlasnik svjetske sile.
  
  Bitan prinos Mateja Meštrovića kao skladatelja i pijanista najsuptilniju je nijansu spoja intimnosti i dramatičnosti ostvario na prijelazu između prvoga i drugoga dramoleta, kad je svirajući taktove Marseljeze izašao iz prostora Orsatove i ušao u prostor Benešine kuće i novih a stalnih međuljudskih odnosa, potaknuvši ozračje razularenih mladića i djevojaka u trećem dramoletu.
  
  Suton oko fontane u atriju Dvora
  
  Suton je u Zurovčevoj režiji potencirao spoj intimnosti kraja jedne obitelji i ljubavne veze te grotesknosti pogleda na stara vremena pa je dobar izbor za ulogu Mare Beneša bila Dubravka Miletić, koja je precizno i dosljedno slijedila partituru Vojnovićeva teksta ostvarivši elemente nemoći zbog financijskoga kraha, trenutke tuge, hinjene radosti, brižnoga majčinstva i završnoga šoka. U tihoj su suigri s majčinim i nitima pletenja i kidanja života kao ponizne suđenice sudjelovale marionetski zaigrana, dinamična i energična Judita Franković kao Ore i zatomljenija mlada studentica glume Gloria Dubelj kao Made, a tešku ulogu najmlađe Pavle iznimno je dobro, u nizu Kloto – Lakezi – Atropos, ostvarila Jadranka Đokić, unutarnjom gestom i mimikom pokazavši nužnost odlaska u samostan u sceni s iznimno dobrim Mislavom Čavajdom kao tužnim i nesretnim kapetanom pomorskim Lujom Lasićem (u jednom od najboljih kostima ovogodišnje Trilogije).
  
  I u tom su dijelu snagu glumačke preobrazbe pokazali Helena Buljan, kao vlastelinki Mari Beneša odana sluškinja Kata, modernom glumom prebacivši stereotipe u posljednjoj kocki u kući izgubljene nade na Pustijerni, te mladi Ivan Čuić kao Vaso Hercegovac koji isplaćuje kotonjatu i kupuje kuću, tj. „palac na inkantu“ „njihova nona Tudizića“, s iznimnim smislom za govor, osjećaj situacije, razrađenu, inteligentnu gestikulaciju i mimiku spojivši tadašnjega i današnjega tajkuna, te Nikša Butijer kao Sabo Šiškov Prokulo, sa zapamtljivim smijehom sjećanja na stara vremena. Suton se, sudeći prema komentarima gledatelja na prvim dvama izvedbama, najviše svidio najtradicionalnijoj dubrovačkoj i festivalskoj publici, koja je ipak ponekim glumcima zamjerala slabiji izgovor Vojnovićeva, dubrovačkoga teksta. U ovogodišnjem su, premijernom Sutonu ipak izostali svevremeni usudni naglasci i aktualizacija, koja se donekle izgubila u raspršenu ritmu i povremenoj glumačkoj dekoncentraciji i izvedbi inače maestralno napisane drame o sudbinskim otkucajima života triju sestara i majke u trenutku kad se spaja atmosferski, egzistencijalni i financijski suton u genijalnoj simbolici broda (Dubrovnika, vlastelinstva, života) koji se topi ili koji tone.
  
  Na taraci pred Dvorom i Nagrada Orlando Nikoli Baći
  
  Nakon duge stanke, uvjetovane padanjem prave kiše s dubrovačkoga neba u trenutku kad se u predstavi govori o daždu, došli smo na treći dramolet Na taraci odigran na impozantnom kamenom dubrovačkom trgu Prid Dvorom koji je glumio grušku taracu. Dok je u izvedbama dvaju prvih dramoleta predstava dokazala da se dramsko vrijeme podudara s kronološkim vremenom, prikazba trećega dramoleta destabilizirala je pathos Vojnovićeva rukopisa i scenopisa pa se najviše, generalno govoreći, svidjela publici koja prvi put gleda Vojnovićevu Dubrovačku trilogiju ili je gleda prije njezina čitanja, a najmanje publici sklonijoj starom dobrom Vojnoviću i dubrovačkom pathosu, tj. dramoletu koji nakon prikaza propasti države, tj. Dubrovačke Republike u prvom dramoletu nazvanu prema prvim riječima francuske himne i drugom dramoletu, u kojem nestaju „posljednji pripadnici gosparskog staleža“, treba prikazati „genetičko uminuće plemića i zdravi razum seljačke logike“.
  
  Uloga Vuka Konavljanina zato je jedna od ključnih uloga u hrvatskom glumištu. Majstor hrvatske dramske riječi i kazališnog izraza, Dubrovčanin Ivo Vojnović kreirao ju je na početku 20. stoljeća, a dramska osoba nazvana Vuko, Konavljanin pojavila se premijerno u javnosti godine 1902. kad je prvi put tiskana Konteova Dubrovačka trilogija. Njezin treći dramolet Na taraci događa se 1900. u vili Gospara Lukše u Gružu (u kojemu boravi i Ivo Vojnović pri kraju života), u vili grofa Menze, tj. Menčetića, vlastelina dubrovačkoga, koja i prostorno i tematski i aktantski sintetizira sudbinu dubrovačke vlastele i prikazuje njezin izdisaj nakon prvoga gosparskoga izdaha, u prvom dramoletu Allons enfants!..., koji se događa u kući Orsata Velikoga, blizu Gospe, dana 27. svibnja 1806. „između četiri i sedam i po ura popodne”, kad u Grad „dohodu Frančezi” i neizravno i izravno sprječavaju vjenčanje i zajedničku djecu ljubavnoga i vlastelinskoga para Deša Palmotica – Gospar Orsat Veliki, koji ne žele budućnost pod francuskim ropstvom.
  
  Drugi gosparski izdisaj događa se u drugom dramoletu, u Sutonu, u sutonskom kronotopu osiromašene obitelji Mare Beneše u Benešinoj kući na Pustijerni u Gradu godine 1832., kad se mlada vlastelinka Pavle Beneša odlučuje za odlazak u dumne, a ne za brak s kapetanom pomorskim Lujom Lasićem. U trećem dramoletu, Na taraci, mlada je kozica Nika, djevojka u majke Gospara Lukše, začela dijete s Lukšom i umrla na porodu prije 24 godine, ostavivši sina Vuka, što Gospar Lukša doznaje iz pisma gospara paroka iz Čilipa koje mu predaje nepismeni mladić, sin Vuko, kojega su u Konavlima djeca zvala spurjan, a koji se želi oženiti kozicom Jelom u Gospara Lukše, koju je zavolio dok su se igrali u zajedničkim djetinjstvima na konavoskim ispašama.
  
  Naglo otkriće identiteta mladoga seljaka, a zapravo poluvlastelina iz Konavala koji donosi vino i robu („tri kara mosta”) Gosparu Lukši i stavlja je u magazin, a koji ne zna da je Lukšin sin i to ne doznaje sve do kraja drame, velik je izazov svakom glumcu. Sudbina Gospara Lukše i Vuka Konavljanina sintetizira i sublimira prošlost, sadašnjost i budućnost ljudi u Dubrovačkoj Republici i u Dubrovniku nekad i sad, ali i sve međuljudske odnose u cijeloj Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji, od baštinskih čuvanja do moguće prodaje vlastitih nekretnina pa je nerijetko bitno pitanje glumačke podjele tko je Gospar Lukša i tko je Vuko Konavljanin.
  
  Branko Gavella na početku Dubrovačkih ljetnih igara i na početku pedesetih godina 20. stoljeća, kad postavlja dramolet Na taraci, otkriva mladoga Mišu Martinovića kao mogućega Vuka Konavljanina u paru s Linom Šaprom, Vojnovićevim glumcem. Premda su obojica glumaca u tom trenutku amaterski glumci bez formalne glumačke izobrazbe, njihov beskrajan glumački talent i ljubav prema dubrovačkom idiomu hrvatskoga jezika te poznavanje vlastite, dubrovačke duše promiče ih u zvijezde hrvatskoga kazališta, a Miši Martinoviću predstavlja odskočnu dasku u svijet teatra, Ljetnih igara i hrvatskoga glumišta. Zahvaljujući toj ulozi Miše Martinović postaje Vojnovićev glumac, dospjevši do uloge Gospara Lukše i prethodno odglumivši maestralno sve uloge vojnovićevskoga tonaliteta jednako točno i besprijekorno. Dubrovačka festivalska publika podjednako se sjeća Tonka Lonze kao maestralnoga Gospara Lukše u Juvančićevoj režiji Dubrovačke trilogije koja se nakon Sorkočevićeva ljetnikovca krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća spustila u Grad, tj. popela u tzv. Park Umjetničke škole dvadesetak pa tridesetak godina kasnije, nakon što je Dubrovačka trilogija zablistala u Kneževu dvoru kao prikazbi prvoga dramoleta, u Sponzi kao prizorištu drugoga dramoleta i u Gundulićevu ljetnikovcu kao sceni trećega dramoleta prema zamisli tadašnje intendantice Dubrovačkih ljetnih igara, profesorice Fani Muhoberac, i u režiji profesora Koste Spaića od 1965. godine do 1971. godine, u kontinuitetu. Na Sorkočevićevoj taraci izvrstan je bio Kruno Šarić, pogodivši karakter Konavljanina Vuka. Drugi Juvančićev Vuko, tad student glume Nikša Butijer, izvrsno se složio s profesorom mu Tonkom Lonzom kao par sin – otac i zasluženo dobio Nagradu Orlando.
  
  Ove godine u Dubrovačkoj trilogiji u režiji Staše Zurovca priliku da odglumi jednu od ključnih Vojnovićevih uloga dobio je mladi student glume Nikola Baće, rođeni Dubrovčanin, u paru sa svojim profesorom na Akademiji dramske umjetnosti Borisom Svrtanom, izgledom dosad najmlađim Gosparom Lukšom, i to nakon prvih dvaju dramoleta u Kneževu dvoru, kad su glumci dobili jedinstvenu prigodu glumiti u središtu Dubrovnika, Prid Dvorom, u rezidencijalnom prostoru koji je glumio Menčetićevu taracu. Mladi student Nikola Baće jednom je prilikom rekao da ga je otac odveo na Juvančićevu Trilogiju u Parku Umjetničke škole, kad je imao pet godina, da je prvi dio odgledao, Suton da je prespavao, i da se probudio kad je počeo treći dramolet Na taraci, koji ga je toliko oduševio da je odmah s malim prijateljima u kući svoje babe u Mokošici pripremio dječju verziju Vojnovićeva teksta u kojoj je glumio upravo Vuka Konavljanina.
  
  Mislim da je mladi Dubrovčanin Nikola Baće izbor i ulogu potpuno opravdao i potpuno zasluženo dobio Nagradu Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama za svoj veliki glumački bljesak. Konavljanina Vuka stvorio je od niti spoja klasičnoga i modernoga pristupa Vojnovićevu tekstu i ulozi, cijelu ulogu odglumivši u profilu, bez nametnuta stavljanja sebe u prvi plan, nevjerojatno točno prativši partituru Konteova teksta i glumačku igru svojega iskusnijega i izvrsnoga glumačkoga partnera Borisa Svrtana kao Gospara Lukše. Nikola Baće svojim je senzibilnim izgledom i lijepim glasom te suigrom sa scenskim ocem i prostorom ostvario potpuno nova Konavljanina Vuka, iznimno emotivno točna, potresna i publici šarmantna i draga, sublimirajući sudbinu svih glumačkih Vuka i onoga napisana Vuka isped Kneževa dvora kao prostora u kojem je u Dubrovniku započeo Vetranovićev, Držićev, Gundulićev, Palmotićev, i sad se nastavio moderni hrvatski i svjetski Vojnovićev teatar. Vjerujemo da će Nikoli Baći dubrovački briljantno izgovorena i blistavo odglumljena uloga biti odskočna daska za daljnje glumačke uzlete kao nekad Miši Martinoviću, danas legendi hrvatskoga glumišta i da će dugo u hrvatskom glumištu odjekivati rečenica: „A ko bi sad zaspo, gosparu!“
  
  Mnoge je iznenadio izbor Borisa Svrtana za ulogu Gospara Lukše, najviše zbog njegova mladenačkoga izgleda, glasa i stasa. Te je navodne nedostatke Svrtan preokrenuo u svoju i u korist predstave: Gospara Lukšu odglumio je čvrsto, jasno, snažno, precizno i moderno, gotovo depatetizirano, u prizorima s Nikolom Baćom kao Vukom Konavljaninom ostvarivši iznimno potresne trenutke razgovora i odnosa na liniji otac koji razgovara s vlastitim sinom – sin koji razgovara s vlastitim ocem ne znajući da mu je sin. Svrtanova glumačka snaga bila je odlučujuća i za cijelu koncepciju predstave, koja se možda implicitno založila za „Ne” pomamnoj prodaji nekretnina nedubrovčanima i rekla „Da” za Dubrovnik duhovnosti koja se sve više gubi u materijalnosti i kaosu izgubljenih identiteta, što pokazuju prizori s mladim glumcima koji imitiraju mlade razularene konzumente revelinskih i stradunskih prostora posljednjih ljeta. Strance i današnje glazbenike konkretiziraju Nikša Kušelj kao Barun Josip Lasić, Andrej Kopčok kao Grof Hans, Mateo Videk, Adrian Pezdirc i Ivan Čuić kao „Mužikanti i plesači iz Grada i svijeta”, koji uz Emicu studentice Ivone Radić, Oru studentice Glorie Dubelj i Jelku Laure Hladilo, maturantice pjevanja, otvaraju pogled prema Gradskoj kavani i Stradunu te prema Katedrali i Peskariji, predvođeni Jadrankom Đokić kao Barunicom Lidijom (možda njezinom najboljom ulogom u ovoj Trilogiji) u kontrapunktu sa samozatajnim a točnim, egzistencijalno razočaranim Markom pl. Von Tudizijem – Mislavom Čavajdom.
  
  Različiti stilovi i kodovi glume možda se mogu objasniti i kodovima i matricama i ponašanjima različitih vremena: Doris Šarić Kukuljica posvećeno, samozatajno i maksimalno koncentrirano konkretizira vojnovićevski tip glume kao slijepa Gospođa Mare, simbol nesretnih a ponosnih dubrovačkih gospođa, a za sobom povlači i Juditu Franković, koja glumački kod balansira između dubrovačkoga pathosa starih vlastelinki i nove otvorenosti mladih djevojaka. Maro Martinović kao Gospar Niko (i Dum Marin) lucidno ostvaruje shizofrenu podvojenost svijesti i savjesti. U izvedbi ovoga dramoleta nedostaje veća razigranost prostora, sveden je, možda prema uzoru na kaotično, nemirno i nedisciplinirano vodoravno kretanje današnjih gostiju Grada, na vodoravnu vrpcu između publike i Dvora, sa samo jednim otvaranjem prozora na „Homo spat!” Gospara Lukše, s vrha Kneževa dvora.
  
  Simbolika i identitet
  
  Iz predstave je izostala Vojnovićeva simbolika lovora, pelina i vrijesa, izostao je savršen i ujednačen izgovor dubrovačkoga idioma hrvatskoga jezika, pomalo je izmaknula dubrovačka duša, ali je predstava unatoč svim nedostatcima zaslužila solidnu, tj. ocjenu dobar: vratila je festivalsku predstavu u središte Grada, ne bojeći se kafića i turista, nego želeći nametnuti i vratiti vrhunsku kazališnu umjetnost Dubrovniku. Staša Zurovac izjavio je uoči premijere: „Smatram da je izvrsna ideja da se cijela predstava referira na istu kuću, to ima nevjerojatnu simboličku vrijednost i gotovo transgresijsku moć oslikavanja vremena koje se odražava u čovjeku, odnosno ako usporedimo čovjekovu svijest s razinom podizanja mora, volio bih da se nakon odgledane Trilogije u svakom pojedinom gledatelju ona podigne do povijesne razine odgovora na pitanje – gdje živi i za što živi?” Nadamo se da će reprizne izvedbe sljedeće, 2016. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama dati barem početak odgovora na ta iznimna pitanja u trenutku kad većina ljudi u Dubrovniku zaboravlja ili ne zna povijest i prošlost, a posebno ne onu festivalsku, i bavi se samo apartmanizacijom sadašnjosti.
  
  U premijernoj izvedbi Dubrovačka trilogija zastala je na križanju heteropredodžbe i autopredožbe, na nacrtu imagologije i na zacrtu dubrovačkoga idioma. Spaićeva Dubrovačka trilogija prikazala je slobodu u trima prostorima i stadijima: u kavezu vlasti u Kneževu dvoru sa sjećanjem na tamnice u podrumima Dvora i na izvedbe Držićevih djela; u čuvarici memorije Grada, u Sponzi, u Državnom arhivu, ispod volata u stanu dubrovačkih Zelenaca Mara i Bara, ispod natpisa koji govori o poštenoj trgovini i vaganju; i u slobodi stvaranja u simbolu Gundulićeve Himne slobodi, u Gružu okruženu strancima koji dolaze s brodova i s kopna usred hrvatskoga katoličkoga identiteta (Gruž kao križ). Zurovčeva predstava mogla je pokazati neslobodu imanja ljubavi u kući vlasti, ali je pokazala ljubav prema Vojnovićevu djelu i Dubrovniku. Premda ta prikazba takve ljubavi nije bila savršena, dobro je što je publika u nekadašnjem Gradu-teatru mogla vidjeti što znači ljubav prema teatru i hrvatskoj dramskoj riječi većine suradnika i članova Festivalskoga dramskog ansambla, i kolika je sjedinjena ljubav nedubrovčana i Dubrovčana prema Dubrovniku i kolika je posvećenost, bez obzira na to je li svjesna ili nesvjesna ili podsvjesna, upućena Dubrovačkim ljetnim igrama i Ivu Vojnoviću.
  
  © Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2015.
  
  Ivo Vojnović
  Dubrovačka trilogija
  redatelj Staša Zurovac
  premijera 9. kolovoza 2015.
  dramaturška preradba, izbor dramskih glumaca i izbor prostora Mani Gotovac, skladatelj i pijanist Matej Meštrović, kostimografkinja Doris Kristić, oblikovatelj svjetla Marko Mijatović, asistentice kostimografkinje Goranka Močnik-Puceković, Anja Vlahinić, asistentica kostimografkinje (volonterka) Lucija Smolčec, inspicijent Roko Grbin
  
  Allons enfants!...
  (u Kneževu dvoru)
  izvode: Boris Svrtan (Knez), Mislav Čavajda (Gospar Orsat), Maro Martinović (Gospar Nikša), Nikola Baće (Gospar Marko), Andrej Kopčok (Gospar Niko), Ivan Čuić (Gospar Lukša), Nikša Kušelj (Gospar Đivo), Branimir Vidić (Gospar Karlo), Adrian Pezdirc (Gospar Palo), Nikša Butijer (Gospar Sabo), Mateo Videk (Gospar Vlađ), Milka Podrug Kokotović (Gospođa Ane Menze-Bobali, tetka Orsatova), Jadranka Đokić (Gospođa Deđa Palmotica, Anina unuka), Judita Franković (Kristina, djevojčica pučka), Helena Buljan (Lucija, djevojka u Orsata), Nikola Sekulo (Prvi djetić), Maro Drobnić (Drugi djetić)
  
  Suton
  (u Kneževu dvoru)
  izvode: Dubravka Miletić (Mara Nikšina Beneša, vladika dubrovačka), Gloria Dubelj (Made, njezina kćer), Judita Franković (Ore, njezina kćer), Jadranka Đokić (Pavle, njezina kćer), Helena Buljan (Kata, djevojka u Mare), Branimir Vidić (Luco Orsatov Volzo, vlastelin dubrovački), Nikša Butijer (Sabo Šiškov Prokulo, vlastelin dubrovački), Mislav Čavajda (Lujo Lasić, kapetan pomorski), Ivan Čuić (Vaso)
  
  Na taraci
  (pred Dvorom)
  izvode: Boris Svrtan (Gospar Lukša), Maro Martinović (Gospar Niko), Doris Šarić Kukuljica (Gospođa Mare), Judita Franković (Ida, njihova rodica), Jadranka Đokić (Barunica Lidija), Ivona Radić (Emica), Gloria Dubelj (Ore), Laura Hladilo (Jelka), Nikša Kušelj (Barun Josip Lasić), Andrej Kopčok (Grof Hans), Mislav Čavajda (Marko pl. Tudizi), Nikola Baće (Vuko, Konavljanin), Helena Buljan (Vica), Mateo Videk, Adrian Pezdirc, Ivan Čuić (Mužikanti i Plesači iz Grada i svijeta)

Piše: