Pesimizam za poticanje optimizma?

15. Osječko ljeto kulture, 29. lipnja – 12. srpnja 2015.: Teatar To Go, Osijek, Nigel Williams, Razredni (klasni) neprijatelj, red. Domagoj Mrkonjić

• 
  
  U sklopu Osječkog ljeta kulture 7. srpnja 2015. godine premijerno je izvedena predstava Razredni (klasni) neprijatelj (Class Enemy) Nigela Williamsa, a u produkciji Umjetničke organizacije Teatar To Go i režiji Domagoja Mrkonjića. Nigel Williams je britanski autor koji je krajem sedamdesetih potaknut apatijom i anarhijom u školskom sustavu južnog djela Londona napisao dramu o grupi učenika koji su toliko problematični da nitko od nastavnika ne želi doći raditi u njihov razred. Priča se otvara jednim normalnim školskim danom u kojem učenici 4K razreda sjede u učionici bez nastavnika kao i mnogo puta dotad. Ponukani dosadom, potrebom, ili nečim trećim, učenici ulaze u svojevrsno stanje plemenskog rituala koji rezultira stvaranjem hijerarhije najjačeg. Pegla (Luka Bjelica) kao alfa mužjak predlaže da sami sebi održe nastavu u obliku petominutnog predavanja prilikom kojeg svi otkrivaju svoje prave probleme.
  
  Lepi (Antonio Jakupčević) pokušava održati predavanje o seksu, ali ne uspijeva, Droga (Nenad Pavlović) govori o uzgajanju geranija otkrivajući problematične roditelje, Rifla (Ivana Vukićević) apostrofira srpsku krivnju za sve loše u Hrvatskoj, otkrivajući probleme sa siromaštvom i gubitak oca u ratu, Fleka (Aljoša Čepl) govori o osjećaju slobode kad razbijaš prozore, koji je proizišao iz ljutnje zbog zadirkivanja da je četnik, Žila (Domagoj Mrkonjić) će ih poučiti kako se priprema ajnpren juha, otkrivajući da su mu oba roditelja slijepi, a Pegla kako se tući. Normalan dan 4K razreda završava kao i uvijek, ravnatelj (Goran Smoljanović) dolazi objaviti da nitko nije spreman doći i preuzeti njihov razred, a oni sjedaju i ponovo uzaludno čekaju da netko dođe.
  
  Mrkonjić i Bjelica (Bjelici je to diplomski ispit iz glume na Umjetničkoj akademiji u Osijeku) zajedničkim su snagama na scenu postavili dramu koja govori o mladim i napuštenim ljudima, zatočenim u vrtlogu osobnih i društvenih problema. Zbog određenih nepremostivih geografskih i društvenih razlika (londonski tekst uz propitivanje odnosa društva prema devijantnom pojedincu tematizira i rasnu mržnju) u tekst su uveli temu mržnje na nacionalnoj osnovi, imena likova su prilagodili hrvatskom okruženju, a i cijela radnja je lokalizirana u Osijek. Osim toga, domišljato su iskoristili prostor bivše Ugostiteljske škole koja je u derutnom stanju i u jednom od razreda našli izvrstan ambijent za svoj 4K (ruinirani i išarani zidovi, otkinuta ploča, ogoljene instalacije…).
  
  Ono što nisu uspješno riješili jest problem odnosa teme predstave s našim društvom. Ideja o transponiranju u Hrvatsku, poigravajući se temom nacionalne mržnje, dobra je ali nije sprovedena do kraja – ne može se tek tako nalijepiti na tekst koji dolazi iz potpuno drukčijih društvenih, političkih i kulturoloških prilika. Osim toga, radnja je načelno ostvarena u žanru nove europske drame (psovke, nasilje, pesimizam….). Međutim, unatoč poprilično nasilnom i šokantnom karakteru likova (radi se zapravo o obrambenom mehanizmu koji su ti mladi ljudi razvili), u njima se krije nešto drugo, dublje. U njima se kriju dragi, pametni i dobri mladi ljudi (Fleka se ispričava ravnatelju što smiruje situaciju, Žila nakratko progovara o pravoj ljubavi slijepih roditelja, barataju raznim informacijama i terminima…) za koje postoji nada, ali koji nemaju snage, iskustva niti zrelosti sami nadići svoje probleme. I to je tema koju su Mrkonjić i Bjelica trebali iskoristiti i razraditi u svom konceptu kako bi nadišli razlike koje leže između engleskih i hrvatskih prilika. Ovako je sve ostalo na načimanju nekoliko različitih tema od kojih niti jedna nije razrađena do kraja, a dodatno je sve osjenčano pesimizmom i rezignacijom.
  
  Djeca-slučajevi poput protagonista ove priče sazdana su od obrambenih mehanizama i mnoštva teško kontrolirajućih emocija i to je iznimno teško igrati a da se ne odluta u ilustrativno. Iako su im glumačke kreacije često amplitudalne, na trenutke su neuvjerljivi, šablonizirani i ilustrativni, a onda opet izvrsni, nepatvoreni i uvjerljivi; evidentan je trud, energija i želja mladih glumaca. U nepostojanosti kreacija krije se danak neiskustvu, ali istovremeno i veliki potencijal svih sudionika koji trebaju skupiti još puno glumačkog i životnog iskustva, a ovakvi projekti su najbolji put za to.
  
  Kao što je iz povijesti razvidno, prikazivanje najgoreg na sceni i poentiranje na pesimizmu i crnilu kako bi se potaknula društvena promjena nije donijelo značajnijih rezultata. Zapravo, sudeći po sve intenzivnijoj društvenoj angažiranosti kazališne umjetnosti, čini se kako je sve postalo još puno gore, pa bi se svi zajedno trebali zapitati može li se inzistiranjem na pesimizmu i rezignaciji potaknuti optimizam i napredak? Teško. Međutim, ono što je pohvalno i optimistično jest to da su mladi ljudi okupljeni oko organizacije Teatar To Go, za razliku od Williamsovih, svjesni potencijalnih problema okruženja i da pokušavaju iznaći vlastite načine reakcije i borbe s nepravdama društva i to je ono optimistično što ova pesimistična priča krije.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 10. srpnja 2015.
  

Piše: