Atraktivan crni humor

Gostovanje: Drama Slovenskog narodnog gledališča, Ljubljana, Goran Stefanovski, Figurae Veneris Historiae, red. Aleksandar Popovski (u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, Zagreb)

• 
  
  Prošla je godina dobrim dijelom bila u znaku obilježavanja stote obljetnice izbijanja Prvoga svjetskog rata, a u mnogim se zemljama, posebice onima kojih su narodi u tom ratu sudjelovali, sa spektakularnošću tih obilježavanja pretjeralo, pa se gotovo moglo pomisliti kao da se to veliko klanje slavi umjesto da ga se kritički sagleda sa željom da takvih katastrofa više ne bude. Veliki makedonski dramatičar Goran Stefanovski, koji posljednjih dvadesetak godina pretežno živi i radi u inozemstvu (ponajviše u Velikoj Britaniji) također se nadahnuo tom obljetnicom u stvaranju svog novog komada Figurae Veneris Historiae ali, kao što i sam naslov pokazuje, iz neuobičajena rakursa. Doduše o seksu i ljubavi se nerijetko pisalo, ali najčešće tek kao o nekom sporednom elementu koji se u ratu mijenjao zahvaljujući posebnim okolnostima, što se uglavnom ilustriralo općim mjestima u prikazu silovanja, frontovskih javnih kuća ili povećanja homoseksualnosti među muškarcima koji u borbi nisu imali prilike za kontakte sa suprotnim spolom.
  
  Stefanovski je svoj komad utemeljio na mnogo ozbiljnijim i produbljenijim istraživanjima istaknutog njemačkog seksologa židovskog podrijetla Magnusa Hirschfelda (1868-1935) kojem je komad posvećen. Hirschfeld je 1930. objavio značajno djelo Moralna povijest Svjetskog rata (Sittengeschichte des Weltkrieges) u kojem je na nizu primjera pokazao kako je rat bitno liberalizirao odnose u seksu i ljubavi, jer je blizina smrtne opasnosti narušila vladajuće norme građanskog morala. To je donijelo i oslobađanje žena i njihove seksualnosti i izvan kruga tada još malobrojnih feministkinja, a i veću tolerantnost prema seksualnim manjinama. No, Hirshfeld je ukazivao i na to kako su potisnute žudnje težile prema eksplozivnom oslobađanju kojem je baš rat bio vrhunac, a Stefanovski je sve to iskoristio za komad kojim dominira crni humor, ali koji i tim putem otjelotvoruje neke Hirshfeldove ideje koristeći ih za stvaranje zanimljivih dramskih (preciznije tragikomičnih) situacija i dojmljivih teatarskih likova upletenih u dramaturški koloplet kojim poput svojevrsnog voditelja dirigira sam Magnus, kojeg Janez Škof efektno tumači sa stanovitim odmakom i ironijom prema poziciji terapeuta i proučavatelja. On postaje gotovo varijetetski voditelj kroz niz primjera raznovrsnih poremećaja ponašanja u traumatičnim ratnim zbivanjima.
  
  U promišljenoj, sugestivnoj, ali gotovo asketskoj scenografiji grupe Numen i Ivane Jonke bitan je element tanak svjetleći okvir u prvom planu središnjeg dijela pozornice. On ponekad asocira na stare fotografije ili na prizore iz nijemih filmova koji ovdje nisu odvojeni natpisima nego Magnusovim komentarima, a tom ugođaju pridonose i kostimi JSP (sestre Jelena i Svetlana Proković iz Beograda), koji zanimljivo spajaju elemente odjeće iz tadašnjih filmova i njihovu suvremenu reinterpretaciju, te sugestivni glazbeni akcenti Kirila Džajkovskog. Sve je to bio prikladan okvir za inventivnu režiju Aleksandra Popovskog koji je precizan ritam predstave i niz crnohumornih efekata temeljio baš na tom poigravanju s nekim prikazivačkim modelima iz vremena radnje predstave, pružajući pritom priliku čitavom glumačkom ansamblu da postupnim potenciranjem seksualnosti ostvari atraktivne kreacije koje nadilaze okvire karikature i stvaraju pomalo grotesknu sliku odnosa čovjeka i okoline koja nastoji uništiti njegovu individualnost. Da bi je likovi ovog komada sačuvali, oni odustaju od svih naučenih normi i otkrivaju svoju pravu prirodu koja je bliža životinjskoj negoli civiliziranoj ljudskoj, što je s jedne strane deformacija koju rat stvara pojedincu, ali koja se može tumačiti i kao ona potisnuta animalnost koja omogućuje rat.
  
  Tu dvojnost sjajno oblikuje Polona Juh kao Barunica koja na početku dijeli ushit svog muža (Uroš Fürst koji zabavlja svojom karikiranom nadmenošću) zbog dobiti koju rat donosi, da bi postupno shvatila da u svemu tome nema profita, osim uživanja u seksu bez ograda. Tina Vrbnjak iza pretjerano romantičnog zanosa precizno otkriva čistu erotsku želju Gospođice da konačno bez straha vodi ljubav i to s mladićem koji ide u rat, jer će on tamo sigurno poginuti, a raspad građanskih normi kroz spoj Erosa i Thanatosa efektno prikazuje Barbara Cerar kao sluškinja koja postaje revolucionarka. Ne zaostaju ni ostali – Jurij Zrnec, Saša Pavček, Blaž Setnikar, Iva Babić, Branko Jordan, a posebice Saša Tabaković (kao Majstor za sve koji koristi rat za sve, pa i najniže osobne probitke). Cijeli vrsni ansambl uspijeva glumački ne samo dojmljivo nego i duhovito interpretirati najraznovrsnije promjene koje rat izaziva u pojedincu.
  
  Sve je to Aleksandar Popovski objedinio u vrlo zabavnu crnohumornu sliku ljudske prirode koja nije vezana za samo jedan određen rat. Figurae Veneris Historiae su zato iznimno zabavna crnohumorna predstava, ali baš taj uspjeh ipak dovodi i do stanovitih dvojbi o tome treba li doista i može li se zabavljati s takvim deformacijama čovjeka kakve ova inače uspješna predstava Drame SNG-a iz Ljubljane možda čak i preatraktivno prikazuje.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. lipnja 2015.
  
  Goran Stefanovski
  Figurae Veneris Historiae
  redatelj Aleksandar Popovski
  premijera 16. listopada 2014.
  prevoditeljica Valerija Cokan, dramaturginja Darja Dominkuš, scenografija Numen + Ivana Jonke, kostimografija JSP, skladatelj Kiril Džajkovski, lektorica Tatjana Stanič, oblikovatelji svjetla Aleksandar Popovski, Roman Kosmos, asistentica kostimografije Katja Magister, oblikovatelj videa Sandi Skok
  izvode: Polona Juh (Barunica), Uroš Fürst (Barun), Tina Vrbnjak (Gospođica), Jurij Zrnec (Seljak), Saša Pavček (Seljanka), Blaž Setnikar (Student), Saša Tabaković (Majstor za sve), Iva Babić (Udovica), Barbara Cerar (Sluškinja), Branko Jordan (Kažnjenik), Janez Škof (Magnus)

Piše: