Nemaštovita reciklaža

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Branislav Nušić, Sumnjivo lice, red. Olja Đorđević

• 
  
  Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku izvelo je 22. svibnja 2015. godine posljednju ovosezonsku premijeru. Riječ je o komediji Branislava Nušića Sumnjivo lice u režiji i adaptaciji Olje Đorđević. Sumnjivo lice je komedija u dva čina napisana 1888. godine, ali je zbog satiričke oštrice usmjerene prema srpskoj provinciji, administraciji i dinastiji Obrenović prvi put igrana tek 1923. godine. Predsjednik općine Jerotije Pantić (Aleksandar Bogdanović), otvarajući tuđa pisma, na svoju i supruginu (Anđa Pantić – Tatjana Bertok Zupković) žalost otkrije vezu svoje kćeri Marice (Ivana Soldo Čabraja) s nepoznatim obožavateljem imena Đoka (Mislav Šimić). Gotovo istovremeno u općinu stiže dopis iz Ministarstva unutarnjih poslova iz Beograda u kojem se traži da Pantić uhiti izvjesno sumnjivo lice koje uz sebe ima revolucionarne dokumente, ali nitko ne zna kako izgleda niti kako se zove, jedini opis koji imaju je da je mlad. Pantić vidi priliku za napredovanje u službi te uz pomoć općinskih činovnika Viće (Vladimir Tintor), Žike (Miroslav Čabraja) i Milisava (Duško Modrinić) te pripravnika Tase (Aljoša Čepl), špijuna Alekse Žunića (Mario Rade) i policajca Jose (Zorislav Štark) organizira lov na sumnjivo lice. Spletom okolnosti i zabune, činovnici smatraju da je upravo Đoka traženo sumnjivo lice, a lov proizišao iz zabune prokazati će svu korumpiranost, pokvarenost, zadrtost i beskrupuloznost činovničkog mentaliteta potkrijepljenog lažnim svjedočenjem Spase (Davor Panić) i Miladina (Anita Schmidt).
  
  Redateljica Olja Đorđević poznata je osječkoj publici, a njezine smo predstave gledali u nekoliko navrata: 2010. godine režirala je u osječkom HNK Apartman Neila Simona, a i gostovala je u HNK-u u Osijeku sa somborskim pozorištem i Feydeauovom Bubom u uhu 2011. te subotičkim pozorištem s Mnogo vike ni oko čega Williama Shakespearea 2008. i Simonovim Apartmanom A 2007). Oni koji su gledali Bubu u uhu iz 2011. zasigurno su bili ne baš ugodno iznenađeni. Redateljica je primijenila gotovo identičnu ideju na obje izvedbe i to u svim elementima – žanr, forma, likovi, glazba… Obje je radnje smjestila u sedamdesete godine, začinila ih songovima i koreografiranim grupnim nastupima, upotrijebila stereotipne karikature umjesto likova (siledžija, kukavica, feminizirani muškarac, mladić s govornom manom), a komiku temeljila na gegovima i doslovnom kreveljenju ansambla, pokušavajući ostvariti farsično-burlesknu formu. Tako cijela izvedba Sumnjivog lica izgleda poprilično degutantno s različitim tipovima degenerika koji obitavaju u prljavoj općinskoj sobi gdje se samo prejedaju i opijaju.
  
  Osim toga predstava se igra na srpskom jeziku, s tim da je redateljica upotrijebila južnjački dijalekt kao osnovu, ali tu zapravo dolazi do miješanja različitih srpskih dijalekata što je u stvarnosti nezamislivo. Još jedno odstupanje od originala predstavlja postavljanje lika Anđe kao Hrvatice bez nekog logičnog razloga osim da se pojača komika jer Anđa ne razumije Srbe oko sebe pa joj stalno moraju prevoditi, a i to nema smisla jer prvo, udana je za Srbina i živi s njim preko trideset godina, a drugo, nekada joj prevode gotovo svaku riječ, a nekada ništa. Jednako tako su nelogični (iako duhoviti) i songovi s koreografijom koji su umetnuti i nepotrebno produžavaju radnju na preko dva sata, a u njima se miješaju i stilovi, ali i narušava vrijeme radnje.
  
  Predstava se odvija sredinom sedamdesetih (razvidno je to po odjeći, plakatima Čolića na zidu, plakatu filma Valter brani Sarajevo, drvenoj lamperiji na zidovima, goblenima…), a kao podloga songova ili sam song koriste se pjesme s kraja osamdesetih. Kao da sve navedeno nije dovoljno, redateljica na kraju izvedbe odlučuje potpuno razbiti vrijeme i prostor pa se zadnji zid općinske sobe otvara, cjelokupni ansambl izlazi na scenu, u pozadini se spuštaju neonske reklame banaka, otkupljivača zlata, kladionica… i izvode završni song u kojem pjevaju o kapitalu, profitu, kreditima i bankama te kako će nam to glave doći?!? To je vjerojatno trebao biti komentar na još gore vrijeme koje je došlo nakon raspada Jugoslavije, ali je tako nemušto prilijepljeno bez ikakve potke s ostatkom predstave ili nekom specifičnom linijom radnje. Suvišno je napomenuti da od Nušićeve satire pa i Nušića općenito nije ostalo puno.
  
  Jasno je kako u takvom konceptu ansambl nema glumački što ponuditi osim spremnosti da stisne zube i barem se pokuša međusobno dobro zabaviti, nadajući se da će nešto od toga prijeći i na publiku. Upravo to se i dogodilo. Većina komike temelji se na privatnom i šmiranju, a pritom se većina članova ansambla poslužila nekim od likova s kojima smo se susretali u ranijim izvedbama. Najbolje pritom funkcioniraju u songovima koji im evidentno daju prostora da se ispušu i izbace sve svoje frustracije izazvane takvim konceptom, pa su to i najkomičniji dijelovi izvedbe. U ovakvoj konstelaciji najviše pažnje su plijenili Miroslav Čabraja i to scenskim pokretom u ulozi pijanog Žike koji dva sata uvjerljivo pada, prebacuje se i gmiže po sceni, Zorislav Štark koji je ponovo pokazao zavidnu energiju i sposobnost u scenskom pokretu, Aleksandar Bogdanović sa svojim prepoznatljivim scenskim šarmom koji uvijek dolazi do izražaja u sličnim ulogama, a zanimljiv i dopadljiv u pokretu i gesti bio je i Vladimir Tintor.
  
  Olja Đorđević imala je sve preduvjete za dobru predstavu – zahvalan i dobar tekst koji se satirom mogao uklopiti u današnje vrijeme i ansambl koji zajedničkom snagom može odgovoriti na gotovo sve izazove. Odlučivši se na gotovo doslovno kopiranje vlastite režije neuspjela vodvilja Buba u uhu iz 2011. godine, koja komediju pretvara u farsično-burlesknu formu, odbacila je mogućnost isticanja glumačkog umijeća i poentiranja satiričkog kod Nušića. Temeljeći sve na ponekoj šaljivoj dosjetci, songovima, privatnom i komici srpskog jezika (koji je hrvatskoj publici uvijek iznimno smiješan sam po sebi), ostvarila je nemaštovitu reciklažu s dramaturški nelogičnim zahvatima koji ne impresioniraju niti pojedinačno niti u cjelini.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 30. svibnja 2015.
  
  Branislav Nušić
  Sumnjivo lice
  redateljica Olja Đorđević
  premijera 22. svibnja 2015.
  adaptacija Olja Đorđević, scenografkinja Vesna Popović, kostimografkinja Dubravka Skvrce, glazba Irena Popović, koreografkinja Andreja Kulešević, jezična prilagodba Saša Latinović, oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia, tekstovi songova Maja Pelević, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Zrinka Stilinović
  izvode: Aleksandar Bogdanović (Jerotije Pantić, predsjednik općine), Tatjana Bertok Zupković (Anđa, njegova žena), Ivana Soldo Čabraja (Marica, njihova kći), Vladimir Tintor (Vića, općinski činovnik), Miroslav Čabraja (Žika, općinski činovnik), Duško Modrinić (Milisav, općinski činovnik), Aljoša Čepl (Tasa, pripravnik), Mario Rade (Aleksa Žunić, općinski špijun), Davor Panić (Gazda Spasa), Anita Schmidt (Gazda Miladin), Zorislav Štark (Josa, policajac), Mislav Šimić (Đoka)

Piše: