Umjetnost koncepta

Frakcija, časopis za izvedbene umjetnosti, ur. , br. 64/65, zima 2012.

  • Temat dvobroja 64/65 časopisa Frakcija naslovljen je The Art of the Concept. Riječ je o izlaganjima s istoimene konferencije održane 2012. godine u zagrebačkoj MaMa-i pod vodstvom Nathana Browna i Petra Milata. Teško prevodivi i ponešto hermetični naslov najavljuje razmišljanja o vezi između koncepta (ponekad u hrvatskom preciznije prevedeno kao ideje) s jedne, te umjetnosti i filozofije s druge strane. Tema se vezuje izravno na pokušaje definicije umjetnosti, odnosno kreacije pojedinih djela te njihove recepcije na općenitom nivou, što je vrlo problematično područje, malo je reći klizavi teren, riječ je gotovo o živom pijesku koji proždire svaku teoriju utoliko brže koliko se ona tvrdoglavo nastoji legitimirati. Unatoč tome mnogi su zanimljivi uvidi proizašli iz pokušaja pronalaska univerzalnog određenja tih neuhvatljivih fenomena te je u znanosti o umjetnosti unekoliko prihvaćeno daljnje proučavanje i teoretiziranje bez perspektive jednoznačna rješenja (pa čak i konačnog niza mogućih rješenja).

    Nathan Brown otvara konferenciju tekstom The Art of the Concept počevši od Nietzscheova koncepta Vječnog vraćanja istoga, kasnog i priličnog opskurnog dijela njegova opusa koji je za Browna izvanredno specifičan i originalan koncept, stvoren par excellence, koji ni njegov tvorac nije mogao posve obuhvatiti, a kamoli u filozofskom diskursu prenijeti. Taj je koncept nešto što se Nietzscheu dogodilo dovevši ga (bilo spoznajom bilo nemogućnošću spoznaje) do samoukinuća, odnosno psihoze i ludila. Film Torinski konj Béle Tarra uspješnije je prenio Nietzscheov koncept zbog mogućnosti filma da prikaže podijeljene, poljuljane i sintetizirane cirkularne temporalnosti koju film sjecka, izabire, raspoređuje, izvodi linearno i namata ukrug. Jasno je da nijedan aparat, teorijski, filozofski ili umjetnički, ne može izraziti nijedan koncept u upotpunosti, no on je uvijek na različite načine uključen u filozofiju i umjetnost, što dopušta produktivnu koartikulaciju različitih područja znanja i djelovanja, kakva je u konačnici i cilj dane konferencije.

    Slijedi tekst Michela Chiona The Lost Gesture koji ukratko istražuje srodne motive u filmskim ostvarenjima Stanleyja Kubricka i Terrencea Malicka, čiji je strukturalni princip prvenstveno parataksa, a podvlače ga mogućnost (i želju) filma da posvjedoči onome što ne ostavlja trag te jukstaponira i spaja ono što neposredna stvarnost oštro razdvaja. Na donekle sličnom tragu nastavlja Martin Hägglund s tekstom Dying for Time: T. S. Eliot's 'Four Quartets' koji veoma pronicljivo i pažljivo rastvara mnogoznačne Eliotove formulacije koje se vrlo eksplicitno bave prolaznošću i vremenom. Uspoređujući tekstu inherentne ideje s prirodom pjesništva i složenim odnosom koji pisana riječ (napisana da bi bila pročitana) ima prema životu i uvijek promjenjivoj sadašnjosti te svom autoru koji se od nje odvaja i ne odvaja u trenutku kada je poliježe na papir, razlaganje se komplicira, no nema jednostavnog rješenja za ljudsku istovremenu ljubav i strah prema vremenu, prolaznosti i smrti, dakle onim fenomenima koji životu daju vrijednost.

    O sudu u kontekstu umjetnosti i estetike piše Alexander García Düttmann (Judging in Art) te odmah postavlja tezu da inheretan svakom sudu stoji poziv na (i uvjerenje u) slaganje sa sudom na univerzalnoj razini, a samo dobra umjetnost poziva na uzvisivanje na nadindividualno i osjetilno toliko snažno da izaziva potrebu za potvrdom drugoga. Evan Calder Williams piše znatno konkretniji The Good, the Bad and the Pseudo o nizu talijanskih policijskih filmova iz sedamdesetih godina, relativno niske kvalitete, rađenih bez zahtjeva za originalnošću ili društvenim angažmanom, oštro suprotstavljenih slavljenom talijanskom neorealizmu iz nešto ranijih desetljeća. No Williams poziva na prosuđivanje fenomena tih filmova, kao niza, ciklusa, tal. filone koji razotkrivaju njihovu samosvjesnu žanrovsku prirodu te nesakriveni ekonomski princip koji je gorivo tog mehanizma; stvaranje filmova koji nisu niti identični niti različiti, uz minimalnu razliku i maksimalno ponavljanje, isti, a da nisu isti. Takav niz, promatran kroz vrijeme i s odmakom, postaje portretom nekoherencije, nasilja i gluposti reprodukcije onoga što je bilo, odnosno povijesti. Sljedeći je autor Alexi Kukuljevic s tekstom More or Less Art, More or Less a Commodity, More or Less an Object, More or Less a Subject – The Readymade and the Artist. Opsežno citirajući Marcela Broodthaersa, Kukuljevic problematizira odnos između svakodnevnog objekta i njegove transformacije u readymade s jedne strane te pitanje autorstva, subjekta umjetničkog stvaranja (odnosno izostanka dijela doslovnog kreativnog procesa stvaranja) readymadea s druge strane, s obzirom na to da je osnovna (i jedina?) investicija autora u djelo ovdje upravo – koncept.

    Robert S. Lehman (The Persistence of the Aesthetic) pak nudi vrlo zanimljivu tezu o promašenosti same teme konferencije te provokativno ustvrđuje da konceptualna umjetnost zapravo ne postoji, temeljeći svoje izlaganje na definicijama umjetničkog djela Kanta i njemačkih romantičara iz Jene. Najjednostavnije rečeno, Kant smatra čovjeka sposobnim za stvaranje i percipiranje umjetničkog djela na osnovu njegove prirode koja je istovremeno životinjska (dakle, intuitivna, osjetilna) i racionalna; umjetničko djelo sadrži i umjetnosti i koncept (ideju, racionalnu komponentu), no kada je koncept polazna točka, umjetnička se priroda djela poništava te ono kao umjetnički proizvod funkcionira samo u smislu anomalije, devijacije, površinske slučajnosti koja čini manifestnim upravo jaz koji razdvaja umjetnost od koncepta te nas kao recipijenta podjeća na potrebu da iskusimo samo djelo i njegovu odvojenost od svakog općeg pravila ili esencije.

    Esej Amande Beech Traversing the Paradigm Concept without Difference, Image without Art inicijalno je postavljen paralelno s video radom Sanity Assassin (2010). Cilj je tog dvodijelnog projekta (kao i teksta samoga za sebe) preispitivanje znanja kao procesijalne operacije te iz toga proizašlo stvaranje novih i zabrinjavajućih idealizama u srcu samoga znanja. Još se jednom ustvrđuje da umjetnost i filozofija dijele iste probleme i egoistične tendencije koje se opsesivno bave samo-definicijom. Možda je najneprohodniji tekst dvobroja Articulating Quantities: When Things Depend on Whatever Can Be the Case Vere Bühlmann. Krenuvši od parafraze Wittgensteinove formule te ustvrdivši da je svijet ukupnost „svega onoga o čemu može biti riječ“, Bühlmann istražuje mogućnosti „filozofske gramatike“ kao aspekta pomoćne strukture koja omogućuje da se o svijetu uopće govori. Kroz vrlo kompleksno tkanje temeljeno na mislima Wittgensteina, Heideggera i Deleuzea, Bühlmann nastoji formulirati ideju filozofske gramatike koja bi govorila o stvarima-kao-artefaktima razmatrajući ih u njihovoj pred-specifičnoj generičnosti te pretpostavlja da mogu biti u tom stanju imenovane matematičkim nazivima.

    Posljednji se tekst okreće književnosti (What is a Literary Problem? Proust, Beckett, Deleuze) te problematizira dvije oprečne teze o književnoj genezi: ideja pred-formizma (oblikovanje koje prethodni konačnom proizvodu) i ona spontane kreacije (ex nihilo). Pozivajući se na Bergsona, autorica Audrey Wasser ističe važnost i vrijednost formuliranja pitanja kao čina invencije te kroz tekst eseja vodi preko trojice autora iz naslova da bi konačno u Proustu pronašla ključno mjesto književne komunikacije u čitanju; čitanju koje je uvijek čitanje sama sebe te tako ujedno i čin kreacije.

    Ovaj je dvobroj zahtjevan, tekstovi su pisani na engleskom jeziku teškim i gustim (teško prevodivim) znanstvenim diskursom koji iziskuje postojeće relativno široko znanje čitatelja na području književnosti, likovne umjetnosti, filma, teorije umjetnosti te filozofije, iako pomalo razočarava sustavno zaobilaženje izvedbenih umjetnosti s obzirom na specifičnu orijentaciju samoga časopisa. Doduše, za stručnjake i verzirane poznavatelje pobrojanih područja izdanje je vrlo zanimljivo, a autori redom imaju sposobnost spretnog i jasno strukturiranog sabijanja ambicioznog sadržaja (bez megalomanskih pretenzija) u svega desetak stranica pojedinog teksta. Bez pretenzija prema pronalaženju rješenja postavljenih problema, u duhu dominantne poststrukturalističke teorije svi tekstovi izvode produktivnu intelektualnu gimnastiku čiji je cilj dalje preispitivanje postojećih konstrukata te beskrajno zavrtanje kotačića analitičkog aparata.

    © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 27. ožujka 2015.

Piše:

Ana
Fazekaš