Prerastanje okvira

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, Tomislav Zajec, Svinje, red. Damir Zlatar Frey

• 
  
  Promatrajući ih iz pozicije dominantnih kulturnih referenci pojma svinje, uobičajeno je smatrati te životinje simbolom nečeg nečistog, neurednog i nemarnog. Reći nekome da je svinja podrazumijeva osobnu uvredu, kojoj se ne pribjegava bez negativnog stava prema onome kome je upućena identifikacija s tom domaćom životinjom. U nekim kulturama korištenje svinja u, poglavito, prehrambene svrhe smatra se nečistim i grijehom. Ukratko, društvena percepcija svinja kao svojevrsna simbola svakako ne implicira ništa dobro, nego izaziva gađenje i odbijanje. Te su ukorijenjene predodžbe početak i pozicija iz koje gledatelj ulazi u dramu Svinje Tomislava Zajeca u režiji Damira Zlatara Freya.
  
  No, već na samom početku, postaje jasno da se autor svinjama ne namjerava baviti u takvom, društvenim predodžbama okamenjenim značenjima, nego da svinje mogu biti pokretač i centar svijeta i razmišljanja dviju mladih žena, koje određuje i umnogome definira njihovo životno iskustvo i očekivanja. To su Ibru i Mala Ibru, koje i svojim imenima impliciraju povezanost sa svinjogojskom farmom, mjestom oblikovanja njihovih života i planova. Vođenje velike naslijeđene svinjogojske farme njihova je glavna preokupacija i, čini se, životni poziv. Mala Ibru se ipak ne namjerava ograničiti na svinjogojstvo, nego je u potrazi za drukčijim iskustvom i smislom svoga životnog puta, želeći se odmaknuti od farme i njezinog ritma života. Zato uči različite umjetnosti, balet, operno pjevanje, glumu, iako je očito da za njih nema ni najmanjeg talenta ili stvarne volje za učenjem. Ona misli da je u svakoj od tih disciplina savršena, demonstrirajući to u glazbenim i plesnim prizorima koji se nižu na sceni. Njezina starija sestra Ibru za to vrijeme vodi farmu, brine o životinjama, ali služi i kao pomoć i publika svojoj sestri u ostvarivanju njezinih ideja i planova na, u najmanju ruku, bizarne načine. Tako tijekom predstave sestre otimaju učitelja baleta i podvornika baletne škole, slave rođendan davno umrla oca, a na kraju i žrtve zadovoljavanja želje za iskustvom drukčijeg svijeta od onog na svinjogojskoj farmi, pokopane na priručnom groblju na imanju, ustaju od mrtvih. Sve je to uokvireno prisjećanjima sestara na djetinjstvo, u kojima glavnu ulogu, dakako, imaju svinje.
  
  U takvom prostoru Tomislav Zajec gradi grotesku, koristeći svinjogojsku farmu i svijet sastara Ibru kao samo naoko zatvoren svijet, koji se ispunjava u svojim humornim konotacijama. Svinjogojska farma je, što postaje jasno vrlo brzo tijekom predstave, nešto mnogo manje hermetično no što se čini, i to ne samo kroz otmice i ubojstva koja sestre vrše kako bi zadovoljile svoju potrebu za interakcijom sa svijetom. Ona je mjesto u kojem se mogu identificirati socijalne matrice i obrasci ponašanja kakvi su uobičajeni i upravo tamo gdje sestre, čini se, ne mogu prodrijeti. U realnosti drugačijeg svijeta, oblikovanog, čini se, po mjeri čovjeka, kako se vole hvaliti mnogobrojni kreatori društvenog mnijenja. Svijet oblikovan po mjeri čovjeka, ali kakvog, s kojim potrebama i vrijednostima, propitivanje je u koje se ova drama upušta, uvlačeći gledatelja u mnogo više od jednostavna humora začudnosti. Govoreći o svojim Melidama i Lancelotima, sestre uvijek spominju nježnost, brigu i požrtvovnost koje gaje prema svinjama i svinje prema njima, participacija sestara Ibru u socijalnim obrascima njihovih svinja više su od vođenja farme i gospodarstva, one svinjama pristupaju s poštovanjem i uvažavanjem. Ljudi, naprotiv, za njih su tek potrošna roba, po načelu upotrijebi i baci, čija je uloga zadovoljenje potreba Male Ibru za kontaktom sa svijetom drukčijih od njih. To izokretanje stereotipnih metafora u sustavu vrijednosti koji internaliziraju sestre Ibru omogućava pluralnost identifikacija, no zasigurno ne ostavlja svinje samo u njihovom stereotipnom značenjskom okviru, baš kao ni odnos svinja i ljudi. Sestre Ibru su poveznica u definiranju tog odnosa, pri čemu je njihov doprinos zbližavanju čovjeka i svinje, u svakom, pozitivnom i negativnom smislu, efektan i uspješan. Stroga razdjelnica čovjeka i svinje, ljudskog i svinjskog u sestrama Ibru postaje nejasna, oni se stapaju stvarajući, govoreći sa pozicije ljudi, nimalo ugodnu poredbu, za koju bismo željeli da nam se čini manje ostvarivom i vjerojatnom.
  
  Režija, kostimografija, scenografija i izbor glazbe, sve su to uloge koje je u stvaranju varaždinskih Svinja preuzeo Damir Zlatar Frey potvrđujući se time, ne po prvi put, kao svestrani i agilni scenski djelatnik. Zajedno s dramaturginjom predstave Vesnom Đikanović odlučio se na, na prvi pogled, radikalan, ali, pokazalo se, vrlo efektan i uspješan potez povjerivši uloge Ibru i Male Ibru dvojici glumaca mlađe generacije, Matiji Kezeleu (Ibru) i Goranu Guksiću (Mala Ibru) pridonijevši tim potezom ocrtavanju grotesknog u scenskom činu. Odjeveni u duge suknje s mnoštvom podsuknji i s baroknim šminkanjem, napadno bijela lica, dvojica glumaca potpuno dominiraju scenom u nizu koreografskih ostvarenja, realiziranih vrlo energično i s pravim osjećajem za mjeru između groteske, ozbiljnosti i karikature. Upravo karikaturalnost likova sestara Ibru je pokazatelj kvalitete i osjećaja za mjeru dvojice glumaca, jer su njihove kreacije (iako se mogu naći izuzeci u nekim elementima, poput pjevačkog nastupa Male Ibru) konzistentne te pokrivaju sve značenjske elemente likova sestara Ibru. Scenografsko rješenje, sa jednom sjedećom garniturom, u malom prostoru Scene Zvonimir Rogoz efektno je i istovremeno nenametljivo, jer podcrtava odnos i vezanost dviju sestara, istovremeno služeći i kao pomoć u koreografiranju dinamičnog scenskog pokreta glumaca, dok su na početku i kraju predstave, dajući joj time okvir, sestre zatvorene u svojevrsnu golemu krletku, mjesto na koje se uobičajeno zatvaraju životinje, kako bi se istovremeno izložile svijetu, ali i ostale zatvorene i izolirane. Glazba, koja se u scenskom zbivanju ostvaruje kao poticaj za zaokružene koreografske minijature dvojice glumaca svojim rasponom, od opernih arija, preko mjuzikla do prigodnice o kolinju u maniri trash žanra, pridonijela je konzistentnosti angažiranosti kroz grotesku, što je uspješno ostvareno u ovom uprizorenju Svinja.
  
  Na kraju, sestre se ponovno zatvaraju u svoju krletku, iz koje poručuju kako je njihov posao „ovdje (na njihovoj farmi, ali ne samo na njoj) gotov“, no spremaju se dalje, čime je svaka preostala udaljenost gledatelja ogoljena, aktualizirajući tako do kraja svu grotesku predstave. Ukratko, varaždinske Svinje odlična su predstava koja prerasta uobičajene okvire i ne boji se aktualizacije, bez obzira na posljedice.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 3. ožujka 2015.
  
  Tomislav Zajec
  Svinje
  redatelj Damir Zlatar Frey
  premijera 28. veljače 2015.
  koreograf, izbor glazbe, scenograf i kostimograf Damir Zlatar Frey, dramaturginja Vesna Đikanović, asistentica kostimografa Žarka Krpan, suradnica-kostimografkinja Ivana Bakal, asistent scenografa i realizator scene Slaven Edvin Bot
  izvode: Goran Guksić (Mala Ibru), Matija Kezele (Ibru)

Piše: