Pasolini danas

Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: Teatro Stabile del Friuli Venezia Giulia, Trst, Gianni Borgna, Jedna mladost neizmjerno mlada (Una giovinezza enormemente giovane), red. Antonio Calenda

• 
  
  Na početku predstave Jedna mladost neizmjerno mlada veliki talijanski glumac Roberto Herlitzka (veteran rođen 1937) ulazi na scenu na kojoj je mrtvo tijelo djelomice prekriveno pijeskom kao i znatan dio pozornice koju zatvara veliko platno na kojem se povremeno pojavljuju inserti iz filmova kojima je uglavnomom autor Pier Paolo Pasolini (rođen 1922, a pretučen i više puta pregažen autom na plaži u Ostiji 2. studenog 1975). Policijska istraga je brzo zaključila da ga je ubio maloljetni kriminalac s kojim se nalazio i koji je umorstvo priznao, ali 2005. to priznanje povukao. Bilo je međutim očito da je ozljede izazvao veći broj napadača, pa je bilo naslućivanja da su ga ubili neofašisti zbog odvratnih zločina koje u njegovom filmu Salò ili stodvadeset dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma, 1975.) čine fašisti u kratkotrajnoj Republici Salò koju su osnovali u sjevernoj Italiji nakon kapituacije u Drugom svjetskom ratu.
  
  Monolog Jedna mladost neizmjerno mlada nastao je na temelju Pasolinijevih tekstova koje je izabrao i dramaturški osmislio Gianni Borgna (1947-2014), istaknuti, politički angažirani ljevičar koji je ipak veće rezultate ostvario kao glazbeni i filmski kritičar te sveučilišni profesor povijesti i kritike filma, a potom sociologije glazbe. On je poznavao Pasolinija kao oštrog protivnika postojećih društvenih odnosa i cijenio ga i pored toga što je bio član komunističke partije iz koje je Pasolini nedugo poslije Drugoga svjetskog rata bio izbačen zbog homoseksualnosti. Zato je Borgna godinama nastojao da se obnovi istraga o Pasolinijevoj smrti, jer su i on, a i mnogi drugi sumnjali na političko ubojstvo zbog romana Nafta (Petrolio) kojeg je Pasolini tada pisao inspiriran slučajem Mattei, pokazujući pokvarenost poslovanja velikih kompanija u neokapitalizmu, sličnu onoj kakvoj svjedočimo i danas. Zato je i njegov izbor Pasolinijevih tekstova išao za tim da pokaže kako su mnogi od njih – o besperspektivnosti mladih i nasilju koje iz toga proizlazi, a i o nehumanosti postojećih društvenih odnosa – čak primjereniji današnjici no vremenu u kome su nastali. Naravno ti Pasolinijevi tekstovi nisu analize nego poetska viđenja određenih pojava, nabijena silnom emotivnošću koja im daje visoku literarnu, a i scensku vrijednost.
  
  Njoj je uz Borgnin tekst itekako pridonijela i redateljska koncepcija Antonija Calende u kojoj filmski inserti uspostavljaju kompleksan odnos prema protagonistu i tako obogaćuju monološku formu gradeći samosvojnu rekonstrukciju onoga što je uslijedilo nakon smrti umjetnika koji je u tom trenutku predstavljao najradikalnijeg modernista talijanskog filma i cijenjenog književnika koji je međutim zbog svojih provokativnih stavova na sebe navlačio bijes vlasti, crkve, pa i uljuđenog i konvencionalnog građanstva uopće. No, iznimnu vrijednost predstava ipak postiže najvećim dijelom zahvaljujući vrlo nijansiranoj i uvjerljivoj interpretaciji Roberta Herlitzke. Od prvog trenutka on sugestivno tumači Pasolinija koji započinje svoju priču iznad mrtvog tijela tog istog Pasolinija. Pritom Herlitzka nimalo ne skriva svoje godine (a ima ih preko dvadeset više od Pasolinija u vrijeme njegove smrti). Na taj način se ipak donekle odmiče od trenutka umjetnikove smrti i izbjegavajući bilo kakvu patetičnost s odmakom ne po riječima nego po načinu govora i kretanja zrelijeg i smirenijeg alter ega uspostavlja odnos Pasolinija kakav bi danas možda mogao biti prema pojavama suvremenosti koje se nisu bitno promijenile u posljednjih četrdesetak godina. Tako Herlitzka glumački nadograđuje zanimljiv tekst i intrigantnu redateljsku koncepciju u cjelovitu, značenjski kompleksnu i vrlo efektnu predstavu visokih vrijednosti koja bi kod dijela zagrebačke publike koja ne razumije talijanski snažnije odjeknula da nije bilo tehničkih nedostataka zbog kojih su titlovi prijevoda povremeno nestajali.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. siječnja 2015.

Piše: