Škriputavi politički plakat

Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: Kazalište Ulysses, Zagreb, Heartefact fond, Bitef teatar, Kamerni teatar 55, Beograd, Testament films: Biljana Srbljanović, Mali mi je ovaj grob, red. Dino Mustafić

• 
  
  U Srbiji se mnogo više no u nas obilježava stogodišnjica Prvoga svjetskog rata što je i logično, jer je za njegovo izbijanje povod bio sarajevski atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda (i njegovu suprugu Sofiju) koji je izvršio Srbin Gavrilo Princip, pripadnik Mlade Bosne, što je, nedugo potom, dovelo do austrougarske objave rata Srbiji nakon čega je slijedio i globalni sukob. U bivšoj državi Gavrila Principa se predstavljalo kao heroja koji se svjesno žrtvovao za jugoslavensku ideju i oslobođenje svih južnih Slavena od stranih vlasti, da bi nakon raspada Jugoslavije u Srbiji on često bio prikazivan kao mučenik velikosrpskih ideja, dok ga se u ostalim novonastalim državama prilično rijetko spominjalo i to često kao terorista, što je inače bilo uobičajeno u većini europskih prikaza početaka Velikog rata.
  
  Hrvatsko-srpsko-bosanskohercegovačka koprodukcija Mali mi je ovaj grob pokazala je potpuno originalan i samosvojan pogled na sarajevski atentat Biljane Srbljanović, jedne od najznačajnih ne samo srpskih nego i europskih suvremenih dramatičarki koje su djela prevedena na osamdesetak jezika. Doduše prigodom zagrebačke izvedbe uglavnom se nije spominjalo da je ovaj tekst pod nazivom Princip (Dieses Grab ist mir zu klein) svjetsku praizvedbu imao u austrijskom Schauspielhaus u Beču koje ga je i naručilo u povodu stote obljetnice početka Prvoga svjetskog rata i to baš od srpske autorice, premda ona u dosadašnjim ostvarenjima nije pokazivala sklonosti takvim temama. Uz priznanje njenih visokih dometa i oporbenog odnosa prema srpskim vlastima namjera je vjerojatno bila i da se prikaže srpsko viđenje tog povijesno presudnog atentata.
  
  Biljana Srbljanović se i ovdje (u tekstu koji su vjerojatno za ovu predstavu ponešto prilagodili dramaturzi Željka Udovičić i Božo Koprivica) potvrđuje kao žestoka protivnica  srpskog nacionalizma, pa su Gavrilo Princip (Milan Marić) i njegovi prijatelji i suučesnici (Marko Janketić i Ermin Bravo) mladi idealisti, no njihov čin nije autonoman, iako se njima takvim čini, nego ih je na njega naveo đavolskom manipulacijom Apis, vođa tajne velikosrpske organizacije Crna ruka koji je zapravo jedini lik predstave prema kojem autorica ima strastven odnos, dok su ostali – uz već navedene i petnaestogodišnja Gavrilova prijateljica (Amila Terzimehić) koja gine kao kolateralna žrtva atentata – tek tipovi koji su ilustracija autoričinih teza i koji scenski oživljavaju tek zahvaljujući vrlo dobrim glumcima.
  
  Međutim Apis (kojeg vrlo nijansirano i sugestivno tumači Svetozar Cvetković), čovjek je koji se uvijek razboli i legne u postelju kada treba sam sudjelovati u nekoj akciji, ali je maestralan u navođenju drugih da ginu za njegove skrivene ciljeve. To je ono što Biljana Srbljanović najviše mrzi u Srbiji i što njome, po njenom mišljenju, kontinuirano sve do danas vlada – nekadašnji, ali još uvijek iznimno moćni visoki funkcioneri tajnih službi iliti ono što bi se u nas nazvalo paraobavještajnim podzemljem. A da je predstava više o Apisu i njegovim sljednicima nego o Principu i umorstvu nadvojvode Ferdinanda pokazuje i njen naslov Mali mi je ovaj grob što izgovara mrtvi Apis neurotično šećući skučenim prostorom svog groba nakon što je nad njim izvršena smrtna kazna koja po autoričinom mišljenju nije promijenila ništa i u tom kontekstu ima smisla glas sa zvučnika koji govori o atentatu na Zorana Đinđića.  
  
  No, sve je to (sa završnom porukom kako je u ratovima za stvaranje Jugoslavije poginulo tri milijuna i šesto tisuća ljudi) ipak ostalo u okvirima scenskog političkog plakata unatoč velikom i uspješnom glumačkom angažmanu, inventivnoj režiji Dina Mustafića i efektnoj i vrlo funkcionalnoj scenografiji Dragutina Broza sastavljenoj ponajviše od kreveta koji premještanjem tvore razne prostore u prvom dijelu predstave u kojem se poput prisjećanja skokovito izmijenjuju najkarakterističniji prizori iz života protagonista, te priprema i izvršenja atentata. Drugi dio je pak svojevrsni rekvijem u kojem protagonisti najvećim djelom recitiraju ili pjevaju svojevrsne songove. Pritom se obrnuti kreveti pretvaraju u ogroman pult na kojem se siječe i obrađuje pravo meso kojega krv obilno natapa pregače glumaca, njihova lica i ruke s očitim ciljem da šokira publiku, a tome pripomaže i Aleksandar Latković koji na violončelu namjerno više škripi nego što svira. Koliko je takvim scenama danas moguće šokirati gledatelje koji češće prate suvremeno kazalište teško je reći, no dojam je nedvojbeno neugodan. Ipak čini mi se da ta nelagoda proizlazi iz same scenske pojavnosti, a ne neke značenjski dublje veze s tekstom (meso kao znak za ratnu klaonicu ipak je asocijacija na prvu loptu).
  
  Takvim asocijativnim povezivanjem možda bi se moglo reći da i tekst Biljane Srbljanović, a u nekim dijelovima i ova njegova izvedba, škripi poput violončela Aleksandra Latkovića te da je od kazališnih dometa znatno bitnija politička poruka koja će ipak mnogo više provocirati u Srbiji nego izvan nje.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2014.

Piše: