Zaključano u stereotipu

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Charles Perrault, Pepeljuga, red. Jakov Sedlar

• 
  
  Od svih velikih klasičnih bajki, vrijeme je vjerojatno najviše štete nanijelo Pepeljugi. Pustimo li po strani feminističko zanovijetanje koje ustaje protiv poticanja takvog modela ponašanja, morat ćemo primijetiti da poslušnost, trpljenje, i ljubaznost pod svaku cijenu već odavna nisu ultimativne ženske vrline. Jednako tako, danas se djevočicama rjeđe govori kako će svaka dobrica dočekati svog dobronamjernog princa ako bude dovoljno poslušna, jer od njih očekujemo puno aktivniji odnos prema životnim poteškoćama. Sve to, dakako, ne znači da se Pepeljuga ne čita i ne voli. Bezbrojne slikovnice i crtani filmovi i danas kruže tržištem, a dug je niz i filmova za odrasle koji se poigravaju više ili manje slobodno s motivom ponižene djevojke koju izbavlja neki sjajan muškarac. Premda pomalo izlizana od upotrebe, Pepeljuga je, očigledno, sasvim živa. I naša je dječja kazališta ciklički postavljaju na scenu, intervenirajući u tkivo priče u većoj ili manjoj mjeri.
  
  Najnovija Pepeljuga, premijerno izvedena u Trešnji, deklarativno želi naprosto prepričati poznatu priču, bez interveniranja i eksperimentiranja. „Nisam pristalica interpretiranja klasičnih komada na način da se izgubi veza sa svima poznatim predloškom“ – rekao je redatelj Jakov Sedlar u najavnom razgovoru prije predstave, dok se nova ravnateljica kazališta Višnja Babić, kako njene riječi prenosi jedan portal, izjašnjava za modernizaciju ali bez mijenjanja smisla. Predstava uistinu relativno skromno intervenira u poznate motive, ali zato u smisao intervenira na prilično zbunjujuć način.
  
  Predstava se poziva na Perraultovu inačicu bajke i iz posve nejasnih razloga ne navodi autora dramatizacije. Perraultova je narativna linija priče, kuma vila, bundeva i miševi, ali nezgodni detalji su izbačeni, poput oca koji je kod Perraulta živ živcat, ali ne mari puno za svoje dijete iz ranijeg braka jer mu je nova gospođa sasvim zavrtjela glavom. Posuđuje motive i iz Disneyja, kraljevo inzistiranje da oženi sina, na primjer, sasvim je nalik onome iz planetarno poznatog crtića, kao i uništavanje skromnije haljine u kojoj je Pepeljuga poželjela poći na ples. Sjajna Disneyeva dramaturška intervencija koja osigurava visoku napetost završnice (zaključavanje Pepeljuge) iskorištena je također, ali samo kao naznaka, jer sluga odbije zaključati Pepeljugu, tako da od stvaranja napetosti ne bude ništa.
  
  Dočaravanje bajkovitosti očigledno nije autorima bilo osobito važno: jedini takav scenski efekt je bogato nakićena vila koja pluta zrakom. S druge strane, čarobna bundeva-kočija pojavljuje se kao malena lampion-kočija u dubini scene, dakle više kao zgodna dosjetka nego kao scensko čudo, dok se ostale vilinske intervencije zbivaju izvan scene. Interpretacija smisla događa se prije svega kroz kostime, ali i kroz dodavanje jednog vruće aktualnog suvremenog motiva: korupcije. Naime, kraljev savjetnik rođak je Pepeljuginoj maćehi i zato će, za skromnu naknadu, predstaviti polusestre princu prije ostalih djevojaka. Čak je i princ upleten u tu dvorsku hobotnicu: prima kesu s dukatima, koju će uskoro morati dati savjetniku da bi dobio ni manje ni više nego – izgubljenu cipelicu. Možda nije na mjestu pitanje što razgranati motiv korupcije radi u predstavi za djecu, jer moguće je da je vrag odnio šalu, pa se o potplaćivanju treba razgovarati i s petogodišnjacima, ali ne bi li onda netko od upletenih morao zbog toga dobiti po prstima? Barem savjetnik ako već ne kraljević. Nije li takav lakonski prikaz potplaćivanja zbunjujuć u predstavi za djecu?
  
  Kostimi Ike Škomrlj zasigurno su najatraktivniji dio predstave jer kreiraju svijet koji je neobičan i zanimljiv, šaren i asocijativno vrlo bogat. Polusestre podsjećaju na klaunove, s perikama jarkih boja i šarenom odjećom. Istu asocijativnu liniju nastavljaju i izvođačice Daria Knez Rukavina i Marijana Mikulić, kroz kretanje, nespretnosti, sudaranja i zajedničku efektnu plesnu točku. Takve polusestre bedasto su bezazlene i Pepeljugi nisu nikakva prijetnja. Maćeha je drugačija, nenadmašno je napirlitana, kako u kućnom, tako i u svečanom izdanju. Vanda Vujanić Šušnjar humorno prikazuje njenu nemilosrdnu zloću zakrivenu iza ljubaznog glasa i izrazitu ambiciju. Kralj i kraljević (Krunoslav Klabučar i Jure Radnić) imaju nešto viteškog u kostimu, a onda i u držanju. Vjerojatno ih zato upoznajemo upravo u trenutku mačevanja.
  
  Pepeljuga ima, dakako, dva kostima. Jedan skroman, sivkasto-crn, i drugi raskošno ukrašen. Oba su zbunjujuća. U prvom na glavi nosi crvenu kapicu koja ne samo što priziva jednu drugu poznatu junakinju, nego i naglašeno podsjeća na židovsku jarmulku. Drugi kostim, onaj za ples, kičasta je haljina s puno sjaja, vrpci i mašni, koja jedina od cjelolokupne likovnosti predstave podsjeća na neko davno prošlo vrijeme i stereotip Pepeljuge iz slikovnica s kioska. U kontekstu ostalih kostima ona djeluje anahrono, prekićeno. Jer dok, primjerice, u pretjerivanju koje pokazuje maćeha ima nekog čudnog stila i uvrnute duhovitosti, ovaj kostim izgleda kao da je junakinju stavio u vremeplov.
  
  Želi li nam predstava reći da je Pepeljuga zapela u nekom prošlom vremenu i da samo tako negdje i tamo negdje može završiti kako je završila? Da takva interpretacija nije neosnovana pokazuje i srednji kostim, crvena sasvim moderna i dopadljiva haljina u kojoj Pepeljuga pokuša otići na ples prije vilinske intervencije. U takvom, suvremenijem izdanju, u naumu ne uspijeva, nego tek kad se odjene u stereotip. Veliko je pitanje, dakako, koliko od toga primjećuju djeca u publici. Ako primijete, onda se mogu samo zbuniti jer ideja nije jasno prezentirana, a ako ne primjećuju, onda je autorski trud uzaludan. Istovremeno, ono što zasigurno vide je jednodimenzionalna Pepeljuga sva sastavljena od smješka i dobronamjernosti, jer upravo je u okviru takvog stereotipa igra Karla Brbić. I dok ostali likovi kroz veći ili manji stupanj karikiranja iskoračuju iz tipične zadanosti svojih uloga, Pepeljuga ostaje u njoj zaključana.
  
  Zato nije lako suosjećati s njom, čak niti biti osobito zainteresiran za njezinu sudbinu, puno je jednostavnije prepustiti se zabavi koju nude ostali likovi, prije svega polusestre, maćeha i njihovo uvrnuto kućanstvo zajedno sa starim slugom kojeg vrlo zabavno igra Ranko Stojić. Pustimo li po strani mogućnosti zbunjujućih interpretacija, o Trešnjinoj Pepeljugi možemo reći da zabavlja prikazom zloće i bedastoće obiteljskog okružja, kao i šašavosti i potkupljivosti dvora, ali ne potiče gotovo nikakav emocionalni angažman publike. U ovoj je Pepeljugi Pepeljugina sudbina malo važna.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 18. studenoga 2014.
  
  Charles Perrault
  Pepeljuga
  redatelj Jakov Sedlar
  premijera 14. studenog 2014.
  koreografkinja Almira Osmanović, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Ika Škomrlj, autor glazbe Đelo Jusić, grafičko oblikovanje Boris Bućan, oblikovanje svjetla Aleksandar Mondecar, autor fotografija Damil Kalogjera, asistent koreografkinje Alen Gotal, kiparski i slikarski radovi Irena Kraljić, asistentica kostimografkinje Elvira Ulip, instruktor mačevanja Lovro Buva, izrada i likovna obrada rekvizite Zoran Branković, izrada scenografije Apscisa d.o.o., inspicijentica Aline Arlavi Šarkezi
  izvode: Karla Brbić (Pepeljuga), Jure Radnić (Princ), Krunoslav Klabučar (Kralj), Vanda Vujanić Šušnjar (Maćeha, gospođa Malicioza), Daria Knez Rukavina (Dora), Marijana Mikulić (Lora), Hrvoje Barišić (Bonvivan, kraljev savjetnik), Tena Jeić Gajski (Vila), Ranko Stojić (Sluga)

Piše: