U oceanu nedorečenosti

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Dubrovačke ljetne igare, Hrvatsko društvo pisaca: Nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca Ocean more, red. Mani Gotovac

• 
  
  Najprodavaniji roman suvremene talijanske književnosti, Ocean more Alessandra Baricca, kritičari su počastili epitetima „originalan, začudan, neobičan, senzibilan, poetičan“. Nažalost, od kazališnog djela nastalog u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara, varaždinskog HNK-a i Hrvatskog društva pisaca, očekivalo se puno, a ono je tek zagreblo po površini. Autor romana, koji je osobno prisustvovao i varaždinskoj premijeri, zadovoljan je izvedbom. To možemo iščitati iz njegova komentara nakon ljetošnje premijere u Dubrovniku: „Bio sam jako zadovoljan jer sam prvi puta vidio likove iz svog romana kao likove od krvi i mesa. Različite predstave su već napravljene po romanu Ocean more i to posvuda po svijetu ali nijednu nisam uspio vidjeti uživo. Bila je to za mene vrlo dragocjena prigoda. Jako mi se svidjelo što je predstava igrana na obali mora. Vrlo sam zadovoljan glumcima, a i adaptacija i odabir scena napravljeni su na jako dobar način. Dobro sam se osjećao, jer ponekad kad pisac dođe gledati svoj komad u kazalište može se osjećati jako loše, a ja sam se ovdje osjećao vrlo dobro.“
  
  Scensko rješenje koje je ponudila Mani Gotovac (suautor scenske prilagodbe je Robert Plemić), ujedno i redateljica uprizorenja, unutar zatvorenog kazališta djeluje solidno. Gledatelji su dobili osjećaj prisutnosti mora, doduše ne u mjeri u kojoj su željeli. Nedostajalo je more, prijeko potrebno za to djelo čiji je glavni motiv. U stražnjem dijelu proscenija postavljen je golemi drveni okvir u obliku pravokutnika, presvučen prozirnom folijom. Riječ je o ogledalu-zastoru posuđenom od splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Pod pomnom svjetlošću reflektora i uz pažljivo usmjereno strujanje zraka, folija se talasala poput morskih valova, pokušavši nadomjestiti živo more i pridonijeti ugođaju predstave.
  
  Rekviziti su svedeni na minimum i korišteni tek kako bi naglasili uloge prisutnih osoba na sceni – slikaru Plassonu (Robert Plemić) dano je platno, profesoru Bartleboomu (Bruno Kontrec) stol i njegove enciklopedije, pijanistu (Ivan Čuić; glumio je još i naratora, flautista, Iva i asistenta) klavir, a Anni Deveria (Iva Babić) otoman za odmaranje. Glumci su vrlo dobro odigrali su svoje uloge, pridavši svakom liku šarene karakterne osobine koje su splele opipljive živote. Istaknuo se opet Robert Plemić, romantičnošću i opipljivom osjećajnošću. Petog glumca koji je bio sudionik premijer u Dubrovniku u ovoj izvedbi nije bilo. More je ostalo u svom kraju.
  
  Ugođaju su dakako pridonijeli i kostimi Belinde Radulović, a kipar Ivan Midžić malo je intervenirao u likovnost predstave u kojoj je scenografiju osmislia Mani Gotovac. Za atmosferičnu glazbu zaslužan je izbor Mani Gotovac, a skladbe Georga Friedricha Händela, je na klaviru postavljenom u dubini pozornice izvodio Ivan Čuić pritom se odlično zabavljajući. No, o čemu je u ovom kazališnom komadu zapravo riječ? Slikar želi morskom vodom naslikati ocean, jedna princeza boluje od bolesti preljuba koja se liječi samo oceanom, jedan profesor piše Enciklopediju o granicama na koje nailazimo u prirodi, uz poseban dodatak posvećen granicama ljudskih sposobnosti.
  
  Uglavnom, to je priča o likovima koji od života žele nešto više. Nikad nije dovoljno ono što se događa, svo bogatstvo koje imaju. To su likovi koji vrlo često imaju velike ambicije, a ne uspijevaju ih ostvariti. Na primjer, ljubavna priča prof. Bartlebooma i njegova fascinacija da piše enciklopediju ograničenja. Nije važno hoće li čovjek uspjeti niti hoće li mu se želje ostvariti. Istraživanje, traženje – to je bit samog života i u tome je najveća ljepota. Istražuje se tu i o granicama umjetnosti. Postavlja se pitanje o završetku umjetnosti, početku kiča. Gdje je početak, a gdje kraj – umjetnosti, mora, života?
  
  Predstava je postavljena u dva dijela. U prvom se upoznajemo s likovima, njihovim životnim putovima, strastima, željama i požudama. Taj je dio vrlo klasičan, pomalo podsjeća na noir filmove, tek tu i tamo s pokojom nijansom boje. Drugi dio dolazi nakon iznenadna obraćanja publici, u stvarnom vremenu i sa stvarnim osobama. Ta promjena najviše se realizira kroz uloge glumca Ivana Čuića, naratora i Iva. U drugom djelu saznajemo što se sa likovima događa nakon sedamnaest godina i kako su se okončale njihove sudbine. Prvi i drugi dio sasvim su oprečni, no teško spojivi. Pitamo se, nismo li možda prespavali noć i probudili se u nekoj drugoj predstavi, drugog redatelja/ice, u drugom stilskom razdoblju. Nedorečeno, osobito jer je riječ o iskusnoj Mani Gotovac.
  
  © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 5. listopada 2014.
  
  Nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca Ocean more
  izbor iz romana i preradba Mani Gotovac
  premijera 29. srpnja 2014. (Dubrovnik), 29. rujna 2014, (Varaždin)
  prevoditeljica Vanda Mikšić (izdanje VBZ, 2006), izbor iz romana, izbor likova, scenografija i izbor glazbe: Mani Gotovac, suautor scenske prilagodbe: Robert Plemić, kostimografkinja: Belinda Radulović, samostalni dizajn rasvjete: Marijan Štrlek, majstor tona: Zlatko Milec, likovna intervencija: Ivan Midžić, producent predstave: Mladen Grof Jerneić
  izvode: Iva Babić (Ann Deveria), Robert Plemić (Plasson), Bruno Kontrec (Bartleboom), Ivan Čuić (narator, pijanist, flautist, Iv, asistent)

Piše: