Ljepota podzemlja
12. Festival svjetskog kazališta, Zagreb 19. – 28. rujna 2014.: Peeping Tom, Belgija, Otac (Vader), red. Peeping Tom, Frank Chartier
-
Belgijska grupa Peeping Tom koju vode Frank Chartier i Gabriela Carrizo (u ovoj predstavi dramaturginja i asistentica redatelja) svojom je samosvojnom kombinacijom plesa, glazbe, pokreta, akrobatike koji ne isključuju ni govor već i ranijim nastupima na Festivalu svjetskog kazališta stekla naklonost zagrebačkih ljubitelja teatra koju je potvrdila i ovogodišnjim gostovanjem. Izvedba Oca započinje na polumračnoj sceni na kojoj mlada žena (virtuozna Yi-Chun Liu) pokušava ući u bočni osvijetljeni prostor, ali ima velikih teškoća sa svojom torbom koja odjednom počinje pokazivati vlastitu volju i kretati se u neželjenim smjerovima. No, kada kroz vrata izađe mladić, torba se smiruje, ali se odupire kaput koji mladić želi prihvatiti te se i on i djevojka moraju upustiti u koštac s njime. Tako fabularno naizgled potpuno obična scena postaje festival pokreta i akrobacija, što na samom početku ukazuje na miješanje realizma i nadrealizma, svakodnevice i maštarija, a također i na odustajanje od vremenskog kontinuiteta i logičnog uzročno-posljedičnog slijeda zbivanja.To postaje još jasnije kada se otkriva da je mjesto radnje dom za starije u kojem će se djevojka zaposliti. Ta je ustanova daleko od uobičajenih predodžbi o takvim mjestima. Smještena je duboko u zemlji na što dojmljiva scenografija (Peeping Tom, Amber Vandenhoeck) ukazuje prozorom koji je pri samom vrhu pozadine pozornice. Duboko ispod mali je izdignuti podij koji pretežno mlado osoblje doma koristi za izvođenje songova i plesova, iako će se na njemu odigrati i važan prizor u kojem jedan od mladića preuzima ulogu sina i vatrenim govorom napada oca i njegovu roditeljsku nebrigu. Sve to, nerijetko i s podija, pozorno prate štićenice doma koje povremeno preuzimaju ulogu kora u antičkoj drami. Ipak na početku sve djeluje poput nevoljke konvencionalne zabave za stanare doma koja tek scenografskom sugestijom podzemlja i naslućivanim iščekivanjem nekog obrata ukazuje na to da se radi o prividu iza kojeg se krije neka drugačija realnost.
Ona provaljuje na scenu s pojavom oca u tumačenju fascinantnog Lea De Beula koji i izgledom, načinom kretanja i komunikacijom (najčešće neverbalnom) kao da pripada nekom drugom svijetu, onom neiskazivom između života i smrti koji možda i nije mjesto na kojem se on našao nego prostor koji je on kreirao svojim mislima i osjećajima. U tom svijetu osoblje doma pretvara se u vrhunske interprete, sjajne glazbenike, plesače, performere i akrobate koji oduševljavaju svojim točkama u rasponu od zabavnih atrakcija i čistih umjetničkih užitaka do mračnih, a podjednako dojmljivih slika prolaznosti života u čemu jedan od vrhunaca predstave ostvaruje sjajna Maria Carolina Vieira koja nakon izvanrednih plesačkih i akrobatskih pokreta na granici ljudskih mogućnosti tijekom izvedbe samo jednog songa svojim govorom tijela uspijeva iznimno upečatljivo ostvariti sliku čitavog životnog puta od djevojke preko zrele žene do pogrbljene i u sebe uvučene starice.
Međutim tim turobnim ili ozbiljnim temama kontrapunkt su duhovite i zabavne scenske dosjetke poput onih s juhom. Na početku otac pita kakvu mu to juhu nude, a kada sazna da je kokošja, počinje kokodakati i rukama lamatati kao krilima, dok pri završetku predstave stiže tajlandska juha koja se zove tako jer je u njoj lijepa Tajlanđanka. Na sličan način kontrapunktiraju se scene bliske realizmu i one koje su očito nečiji (najvjerojatnije očev) zamišljaj. Tako otac u jednom trenutku ne može hodati, ali kada mu sin kaže da se takav neće dopasti ženama odjednom počinje hodati bez napora, a potom i plesati. Isto tako povremeno ga ne zanima što se s njim zbiva (pa mu uzimaju odjevne predmete), a potom sviranjem na pijaninu i osebujnom interpretacijom velikog hita iz sedamdesetih Feelings osvaja naklonost stanarki doma, da bi njegovo pjevanje postupno počelo škriputati i raspadati se pokazujući znakove staračke nemoći.Glavni dramski sukob je pak između oca i njegovog sina koji ponedjeljkom izdvaja trideset minuta da bi ga posjetio. Jednog dana međutim vrata za izlaz doma se više ne otvaraju i sin postaje starac, pa je i spomenuti strastveni govor protiv oca izgovorio njegov sin. Ponesenost tog govora može navesti na mišljenje da je baš kritika odnosa očeva prema sinovima središnja tema predstave koja onda ipak unatoč svim scenskim efektima i dometima ostaje značenjski siromašna i upitna. Međutim Peeping Tom i njegove predstave djeluju prvenstveno na osjećaje organiziranjem vlastita originalnog teatarskog svijeta koji nije podložan jednostranim tumačenjima. Iz tog raskursa ta dojmljiva scena može se prije doživjeti kao zamišljena osveta pravog oca koji se za sinovu jedva polsatnu tjednu brigu osvećuje zamišljajući kako će njegovog sina napasti unuk.
Tako se i sva scenska magija Peeping Toma i njegovog Oca može doživjeti i kao efektno kazališno oblikovanje načina na koji protagonist pri kraju životnog puta vidi svoju situaciju i što od sjećanja i maštarija najsnažnije oblikuje taj njegov bogat unutrašnji svijet koji je podloga vrhunskoj kazališnoj kreaciji.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. rujna 2014.
Piše:

Kurelec