Skromna festivalska ponuda

47. PIF – Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 15. – 20. rujna 2014. (2)

• 
  
  U središnjem i završnom dijelu festivala prevladavale su predstave za djecu. No, samo se jedna inozemna predstava istaknula svježinom i maštovitošću. Riječ je o interaktivnom projektu Lutkarskog kazališta Ljubljana, Mali daždevnjak prelazi cestu, nadahnutom poezijom Srečka Kosovela, u režiji Matije Solcea, koji uvlači publiku u svijet živih predmeta, svijet igre s materijalima, sa svjetlom i sjenom, s dodirom i zvukom. Publika ulazi u scenski prostor da bi najprije dobila mogućnost da se poigra s instalacijama: zvrkovima koji se okreću crtajući po papiru ispod sebe, svijetlećim lavorima napunjenima tankim slojem pijeska po kojem se opet može crtati, a svaki potez prstom po pijesku otvara prolaz svjetlu, ribicama u vodi koje se može pecati i lastavicama koje se može ponijeti na prstu.
  
  Tako pripremljena i smekšana, publika se zatim uvodi u šator polukuglu, gdje je pozvana da se smjesti na debele jastuke i prati igru sjenama na svodu iznad nje (scenografiju potpisuje Primož Mihevc, a umjetnički dizajn Veronika Svobodová). Predstava ciljano, pametno i pažljivo ostvaruje komunikaciju s najmlađom publikom, nježno je taktilna i visoko estetizirana. Obični, često isluženi svakodnevni predmeti koji služe kao osnova za čaroliju igre i animacije istovremeno šalju poruku o živosti svijeta i nepreglednim mogućnostima koje želja za aktivnim sudjelovanjem donosi.
  
  Izvođači (Polonca Kores, Miha Arh, Tjaša Koprivec i Nika Kores Sraka) nisu samo vješti u neposrednoj komunikaciji s djecom, nego i sugestivnim govorenjem stihova naglašavaju atmosferu posebnog događaja. Animacija sjena zabavna je, raznolika i dotjerana. Predstava ne priča priču, ne poučava niti ne pametuje, ona nudi profinjen doživljaj nježnosti, ljepote i, začudo, sigurnosti.
  
  Poigravanje s lutkarskim medijem pokazala je i druga slovenska predstava koju smo vidjeli, Ježić Janček mariborskog Lutkarskog kazališta u režiji Margrit Gysin, uz dramaturšku suradnju Irene Beeli. Iz grumena gline i nešto grančica i tekstila pred našim očima nastaju likovi ove nježne i duhovite priče o dječaku koji je postao jež, pa se pokušava nositi s novonastalim problemima i, dakako, vratiti u prvobitno obličje. Premda je likovno pažljivo dorađena i impresionira vještinom izvođačice Elene Volpi, ponešto problema su izazvala nedovoljno jasna rješenja u odnosima između likova koje igra izvođačica i likova koje predstavljaju lutke. Pored toga, premda je predstava igrana u maloj dvorani, njena komornost prizivala je još bliži kontakt s publikom. Svemu tome usprkos, Ježić Janček donio nam je dašak svježine i prave zaigranosti, zbog čega nije bilo moguće ne uživati u predstavi.
  
  Ostala inozemna gostovanja ostala su uglavnom u okvirima profesionalno odrađenog posla. Snježna kraljica poljskog kazališta Maska u režiji Olega Żiugżda vizualno atraktivno pripovijeda kristijaniziranu verziju Andersenove priče, poigravajući se s odnosom lutka – animator bez jasna razloga. Bugarska predstava Princeza i iznošene cipelice u režiji Slavcha Malenova impresionirala je besprijekornim marionetama, ali budući da ima jako puno teksta (koji ne razumijemo), jedva je držala pažnju publike.
  
  Posebno je razočarala predstava Tristan, Izolda... poljskog Kazališta u Klodzkom, u režiji Michala Tramera. Upućena odrasloj publici, pripovijedajući poznatu srednjevjekovnu legendu o nemogućoj i nesretnoj ljubavi, uspjela je jedino ostaviti gledatelje potpuno ravnodušnima. Tek poneka slika imala je metaforički potencijal, ostalo vrijeme mogli smo se samo pitati zašto uopće gledamo lutke a ne žive glumce.
  
  Na ovogodišnjem PIF-u bilo je puno više predstava domaćih kazališta i kazališnih skupina nego na ranijim izdanjima festivala. Stekao se dojam da PIF skreće prema domaćoj smotri s inozemnim gostovanjima, koja uz to nisu osobito pažljivo birana. Koncetriranje (samo) na najbolje nikada nije bilo dio koncepta ovog festivala, koji je rado i namjerno išao u širinu i šarolikost. No, ove je godine upravo širina izostala, tako da smo vidjeli jedno od najskromnijih izdanja festivala koje pamtimo.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 23. rujna 2014.
  
  Nagrade:
  
  Međunarodni žiri u sastavu: Ivica Ozabalova iz Slovačke, Jelena Sitar Cvetko iz Slovenije i Sanja Nikčević iz Hrvatske ovako je rapodijelio nagrade:
  
  nagrada Milan Čečuk za najbolju predstavu u cjelini: Saga (Wakka Wakka produkcija, New York i Vizualno kazalište Nordland, Norveška);
  
  nagrada za režiju: Matija Solce (Mali daždevnjak prelazi cestu, Kazalište lutaka Ljubljana)
  
  nagrade za animaciju: Shylo Oleksii (za animacuju Petruške u predstavi Petruška Kazališta lutaka Moskva), Ivica Lučić (za animaciju Devete ovčice u istoimenoj predstavi Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka), Morana Dolenc (za animaciju u predstavi Ronilac bisera Dječjeg kazališta Dubrava iz Zagreba i Umjetničke organizacije LOFT )
  
  nagrada za kreaciju lutaka: Drago Dolenc (Ronilac bisera Dječjeg kazališta Dubrava iz Zagreba i Umjetničke organizacije LOFT )
  
  posebnu nagradu dobila je predstava Deveta ovčica u režiji Ljudmile Fedorove u izvedbi Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka za suodnos stvarnosti, lutke i djeteta.
  
  nagrada Tibor Sekelj za predstavu s najhumanijom porukom: Snježna kraljica (Kazalište Maska, Rzeszov, Poljska)
  
  Dječji žiri (Katarina Bulović, Marta Defar i Janko Vinožganić) nagradio je predstavu Genijalni genije Kazališta lutaka Zadar redateljice Tamare Kučinović.

Piše: