Različiti dosezi

Post festum: Dramski program 65. Dubrovačkih ljetnih igara, 10. srpnja – 25. kolovoza 2014.

• 
  
  Obljetnička sezona Dubrovačkih ljetnih igarau dramskom je programu podarila dva premijerna naslova koja su okupila Festivalski dramski ansambl, nekoliko gostovanja, dvije premijerne izvedbe u tzv. popratnom programu, reprizne izvedbe prošle sezone obnovljenog Vojnovićeva Ekvinocija na Lokrumu i nijednu reprizu iz prošloljetne premijerne produkcije što je rijedak slučaj u bogatoj teatarskoj kronologiji Igara. Složen je tako festivalski kazališni raspored koji je upotpunjen gostovanjenjem Shakespearovog Timona Atenjanina s lanjskog Splitskog ljeta i, ako ništa drugo, u sezoni moguće svoje slave, u Dubrovniku ponovno susreo Joška Juvančića i Georgija Para, redatelje važnih kazališnih tragova na Igrama i direktorima dramskog programa u nekoliko mandata.
  
  Shakespeare sa gotovo cijelim svojim dramskim opusom bio je i ostao tragom prepoznatljivosti dramske kronologije Dubrovačkih ljetnih igara koje su uvijek, kada bi željele provjeriti i provjetriti svoj kazališni trag, za njim posezale preispitujući se i prepuštajući slutnjama svoje bolje budućunosti ali i detekcije trenutka koji žele prepoznati. U takav izazov obvezujućih povoda ovog ljeta uspustio se redatelj Jagoš Marković okupivši brojan pa i probran Festivalski dramski ansambl. Njegovo uprizorenje Romea i Giuliette u renesansnom ambijentu ljetnikovca dubrovačkog pomorca i pučanina Vice Stjepovića Skočibuhe, koji je zdanje izgradio u godinama Shakespearova odrastanja, izazovno je podatan okvir ljubavne drame i usuda ljubavnika iz Verone. Takav izbor suzio je moguće hrabrije redateljske promišljaje u arkadijskom prostoru povijesnog zdanja ali, istovremeno, i koncentrirao radnju u nevelikom prostoru pročelja ljetnikovca koji tako, nakon mnogo godišta, ponovno postaje pozornicom Igara. Predstava je to koja slavi ljubav, ljepotu, izbor srca, ćulnost, slobodu i mladost zazivajući sklad; odustaje od mogućih aktualizacija, trudi se izbjeći banalizacije i frivolnosti te slijedi zorni Shakesperov melodramski trag znane priče tragičnog ishoda.
  
  Capuleti i Montecchi mrze se oduvijek i, kaže Jagoš Marković, „napamet“. Zato je to i predstava o mržnji, grijehu, preziru, netoleranciji, sebičnosti i ksenofobiji. Romeo i Giulietta ostaju zatočenici i žrtve ali i hrabri protagonosti svoje životne epizode koja postaje opće mjesto i, nevoljni, alibi iznuđena pomirenja i naknadne pameti. Ujednačeni i uigrani Festivalski dramski ansambl, s Kristinom Stevović kao Giuliettom i Robertom Budakom kao Romeom te, nagradom Orlando nagrađenom, Nevom Rošić kao Dadiljiom, predano i uredno slijedio je redateljeve nakane odustale, na žalost, od mogućih ponuđenih poticajnih izazova ili ipak i inspirativno zazivajućih u dosluhu s okolnostima pa i očekivanjima u Williamovoj avanturi sjena oživjela ljetnikovaca. Odigrana je predstava povremenih možda nepotrebnih zornosti, doslovnosti i usporavanja, ali dosljednog rukopisa i koncepta koji je podario izvedbu koja podsjeća i koja slijedi, pomalo zaboravljeni i zagubljeni, teatropis Igara posljednjih godina. Predstava koja, usprkos svemu, vraća nadu, priziva avanturu i ljepotu u Gradu koji je ponekad zaboravlja ostajući zabavljen i opterećen svojom vlastitom metaforom.
  
  Držićev Dundo Maroje dugotrajuća je i obvezujuća konstanta bogate teatarske kronologije Dubrovačkih ljetnih igara. Od prvog festivalskog Dunda 1950., ljetima su generacije pometnika nudile svoja čitanja i viđenja djela velikog komediografa koji je taj isti Grad na svoj način kritički prepoznavao i volio ostavljajući smijeh, utjehu pa i bol i tugu alibijima svojih sugrađana, suvremenika i protagonista. I onih nazbilj i onih nahvao kako ih je i ovog ljeta denuncirao Negromant. Redatelj Krešimir Dolenčić, kojemu je ovo treće posezanje za Dundom, u Vidrinim rebusima inzistira na uzajamnoj upletenosti svih koji, vođeni osobnim interesima, isključivostima i novcem, ne biraju načine kako prevariti, uzeti i dobiti te, na kraju, preživjeti. Živopisna galerija Držićevih likova, unekoliko tako suženih motiva, izgubila je u toj trci, i doslovnoj na sceni i simboličnoj u labavoj i nedosljednoj dramaturgiji, neke od svojih karakterističnih pa i tipično Držićevskih prepoznatljivosti. Usprkos dobroj podjeli i podatnoj glumačkoj ponudi zametnule su se povezne niti likova koji, u potrazi za svojim smislom i razlogom, ostaju dijelom tek uredno složenih prizora koji, uz povremene pa i uspješne ali često i inzistirane suvišne aktualizacije i nepotrebne doslovnosti, imaju možda redateljsko opravdanje ali gube životnost i suštinske alibije u potrazi za ključem kojim će se nemetnuti i, na kraju, u zrcalnoj svoj slici „komediju arecitat“.
  
  Mogući je to Dolenčićev izbor koji postavlja pitanja a vrijeme mu dopisuje odgovore u procesu, rekli bismo, koji traje. Izdvojimo Lauru Ksenije Marinković, Sadija Doris Šarić Kukuljice, Petra Leventića kao Popivu, Mara Martinovića kao Dunda pa Frana Maškovića kao Pometa, Petrunjelu Srđane Šimunović, Bokčila Nikše Butjera ili Borka Perića koji je bio Tripče. Dinka Jerićević skelama s reklamnim panoima Rima pedesetih, uz dosluhne i nepotrebno eklektične kostime Doris Kristić, zagrađuje ili zaštićuje fasadu Kneževa dvora, istog onog u kojem je 1551. u dvorani Velikog vijeća Pomet družina odigrala Dunda Maroja. Na Držićevoj poljani Rim je tako ovog ljeta iz Dubrovnika bio gledan, uz otvoreno zahtjevno i obvezujuće libro mudrog i lucidnog Dum Marina. Odigrana je komedija kontrolirana i suspregnuta smijeha pa i tuge kojom se željelo prepoznati vrijeme, trag i usud Grada te dopisati kronologija od teatra Igara koja, baš kao i dubrovačka publika, uvijek sudjeluje u avanturi ili slutnji s Marinom Držićem kao povodom. I pamti usprkos. Bez obzira na posljedice i ukuse, dokazujući to i ovoljetnim rasprodanim gledalištima. Ali i nesuglasjima kojima je svjedočila i kada je Grad opet iz Dubrovnika bio gledan.
  
  Dramski dio programa Igara, uz gostovanje sa Splitskog ljeta i reprizno lokrumskog Ekvinocija, ponudio je nastupe Studentskog teatra Lero s Pomrčinom Ruđera i Anice Bošković u Lazaretima i inscenaciju Ratnog dnevnika Džemile Bukovice u Akvariju, nastupe studenata Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba s Nalješkovićevom Komedijom V. u režiji Morane Novosel te Moliêrova Tartuffa u koprodukciji Akademije dramskih umjetnosti i Satiričkog kazališta Kerempuh u režiji Krešimira Dolenčića u atriju Poslijediplomskog središta, možda i najintrigantnije ostvarenje teatra Igara. Prošlog ljeta inaguriran projekt ostvaren u suradnji s Hrvatskim društvom pisaca nastavljen je i ovog ljeta u autorskom konceptu Mani Gotovac. Pisci u Sponzi pa Pisci u Gradu i najposlije ovog ljeta Pisci na Igrama, s podnaslovom Pijesak dokle ti oko seže, festivalska su bila popratna događanja u kojima su se predstavljali suvremeni hrvatski pisci uz inscenacije, uprizorenja ili javna čitanja njihovih novih djela. Iznimka je bio Alessandro Baricco koji je održao i svoju književnu večer u Sponzi a kojemu je Mani Gotovac dramatizirala i režirala Nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca "Ocean more".
  
  To je, može se reći, bila jedina prava, zaokružena i pomalo pretenciozno zorna scenska izvedba u kupalištu Šulić u programu Pisci na Igrama. Jednako kao što je prošle godine u sklopu istog programskog ciklusa Mani Gotovac uprizorila fragmente iz svoga autobiografskog romana Fališ mi u scenskkoj izvedbi s naslovom Pričaj mi o Gorkome , tada gostujuće izvedbe njoj posvećene u Sponzi. Obje produkcije ostvarene su u HNK-u u Varaždinu i kao takve bile prikazane na Igrama. Uz Alessandra Baricca svoje autorske večeri u Sponzi imali su Ivan Vidić (Naplatna stanica, režija Paolo Tišljarić) i Ivo Brešan (Bez odraza, režija Vinko Brešan) te Arsen Dedić koncert (Pisac opće prakse) u atriju Kneževa dvora. Program koji zaslužuje pozornost ali i eventualno drugačiji i primjereniji tretman u festivalskim rasporedima i u konceptu Igara, možda onakav kakav su nekada davno nudile dubrovačke Ponoćne scene i Ponoćne serenade festivalske ili u nekim novim i drugačijim i možda zahtjevnijim produkcijama.
  
  Završni račun dramskog programa 65. Dubrovačkih ljetnih igara nužno, kod nekih i sa nostalgijom, priziva minula festivalska ljeta, ignorira prošlogodišnju sezonu i otvara već znana pitanja suženih mogućnosti izvedbi predstava u povijesnoj jezgri Dubrovnika. Gotovo sve gradske ulice i poljane, u turističkoj destinacijskoj okrenutosti Grada, prenamijenile su svrhu i izgubile svoju atraktivnost nekadašnjih pozornica na kojima su odigrane neke amblematske festivalske predstave. O njima danas svjedoči tek, ovog ljeta ukazana, izložba Oblikovatelji sjećanja – fotografi i dizajneri Dubrovačkih ljetnih igara pa i, pomalo sjetna, izložba Portreti s Igara dubrovačkog slikara Iva Grbića. Ostvarena je tako sezona polovičnih umjetničkih dosega uredno, s više ili manje uspjeha, posloženim i raspoređenim naslovima koji su možda u najavama prizivali avanture i iskorake, ali u onom odigranom i viđenom, tek ostale na razini slutnji, privida i pristajanja na neke ipak potrošene alibije. Razlozi, ako ih ima, uz dobru volju, mogu se prihvatiti ali i dalje uz ostavljena otvorena moguća preispitivanja koncepta koji traži odgovore što bi mogao biti i zajednički nazivnik sezone pa i dijelom, nadajmo se, ciljanih promišljanja koja bi iduće godine trebala ponuditi eventualni konačni odgovor i alibije koji će ih, svemu usprkos, opravdati. Napokon, po svojoj prirodi, trajanju, povijesti vlastitih koncepcija i biografijama umjetničkih osobnosti po kojima se pamte, Igrama stalna jedino mijena jest. Bio bi to i novi rok pa onda i nužan izazov za iskorak na koji bogata i sadržajna teatarska kronologija Igara svojim slijedom priziva, traži i obvezuje.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 27. kolovoza 2014.
  
  William Shakespeare
  Romeo i Giulietta
  redatelj Jagoš Marković
  premijera 25. srpnja 2014.
  scenograf i izbor glazbe Jagoš Marković, prijevod Josip Torbarina, adaptacija teksta prema prijevodu Aleksandra Glovacki, kostimograf Leo Kulaš, oblikovatelj svjetla Rade Stamenković, jezična savjetnica Đurđa Škavić, učitelj mačevanja Lovro Buva, nspicijent Roko Grbin, asistentica redatelja Tara Lazarević, asistentice kostimografa Anamarija Filipović Srhoj i Duška Nešić Dražić
  izvode: Boris Svrtan (Escalus (Della Scala), veronski knez), Dado Čosić (Paris, mlad grof u rodu s knezom i s Mercuzijem), Žarko Savić (Montecchi, glava veronske obitelji u zavadi s Capuletima), Siniša Popović (Capuleti, glava veronske obitelji u zavadi s Montechima), Robert Budak (Romeo, Montecchijev sin), Amar Bukvić (Mercuzio, knežev rođak i prijatelj Romeov), Ivan Glowatzky (Benvolio, Montecchijev sinovac, Romeov prijatelj), Stefan Kapičić (Tebaldo, nećak gospođe Capuleti), Goran Grgić (Fratar), Andrej Dojkić (Baltazar, Romeov sluga), Robert Bošković (Samson, Capuletijev sluga), Lujo Kunčević (Grgur, Capuletijev sluga), Nikola Sekulo (Sluga), Matko Knešaurek (Abram, Montecchijev sluga), Jelena Perčin (Gospođa Montecchi), Nataša Janjić Lokas (Gospođa Capuleti), Kristina Stevović (Giulietta, Capuletijeva kći), Neva Rošić (Giulettina dadilja)
  
  Marin Držić
  Dundo Maroje
  redatelj Krešimir Dolenčić
  premijera 9. kolovoza 2014.
  dramaturginja Mila Pavićević, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Doris Kristić, oblikovanje svjetla Vesna Kolarec, Željka Fabijanić Šaravanja, glazba Wilim Miličević, lektorica Lada Čale Feldman, asistent redatelja Paolo Tišljarić, inspicijent Jadranko Račić
  izvode: Žarko Savić (Negormant), Maro Martinović (Dundo Maroje), Filip Detelić (Maro Marojev), Nikša Butijer (Bokčilo), Petar Leventić (Popiva), Nika Burđelez (Pera), Romano Nikolić (Đivo), Perica Martinović (Baba), Ksenija Marinković (Laura), Srđana Šimunović (Petrunjela), Nikša Kušelj (Ugo Tudešak), Frano Mašković (Pomet), Borko Perić (Tripče), Ivan Magud (Vlaho), Nikola Baće (Niko), Maro Drobnić (Pjero), Siniša Ružić (Pavo Novobrđanin), Doris Šarić-Kukuljica (Sadi), Đorđe Kukuljica (Gulisav), Branimir Vidić (Grubiša), Marija Šegvić, Anđela Ramljak (Laurette)

Piše: