Apsurd kao ljudska egzistencija

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Albert Camus, Nesporazum, red. Dario Harjaček

  • Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Albert Camus, Nesporazum, red. Dario Harjaček

    Možda trenutno i ne postoji bolje prirodno prizorište za Camusovo kazalište apsurda i njegove drame Nesporazum no što je to baš scena Kazališta Marina Držića. U Dubrovniku. Velikom svratištu i malom sjecištu Camusove drame sukoba svjetlosti i tame, europskog hladnog proljeća i vrelosti Mediterana. Sukoba između življenja „Europe u kojoj jesen ima lice proljeća, a proljeće miris bijede“ i strasnog zamišljaja druge zemlje „u kojoj ljeto spaljuje sve, a jesene kiše potapaju gradove i gdje stvari izgledaju kakve jesu“. Jer, upravo u Dubrovniku stvari izgledaju kakve jesu pa se taj njihov apsurdni, izokrenuti ogled zamišljaja ljepotisti vrelosti posve prirodno u svom svom apsurdu i raskošno rasuo malom scenom, ovom prigodom velikog Kazališta Marina Držića.

    Bilo kao oproštajni dar dosadašnje ravnateljice KMD Jasne Jukić, bilo kao prilog obilježavanju stote obljetnice rođenja francuskog nobelovca Alberta Camusa u ovoj kazališnoj sezoni, premijerna se izvedba Camusova Nesporazuma pokazala dostojnom oba povoda. Propitivanjem svijeta koji je svjesno podvrgnut amputaciji onoga što čini njegovu stalnost i kojem je oduzeta priroda, more, brežuljak, večernja meditacija, a ni racio mu nije na pomoći u razjašnjavanju smisla vlastitig bivanja u svijetu u kojem je Bog već odavno dokinut, Nesporazum se u Kazalištu Marina Držića dogodio onako kako ga je to ovaj izuzetni francuski pisac živio i doživio, u Francuskoj, u Europi pred svršetak Drugoga svjetskog rata.
    Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Albert Camus, Nesporazum, red. Dario Harjaček
    Nesporazum, ne kao provokacija, nego tek kao vokacija, temeljni poziv ili umjetnički proziv društva kakvo jest, svijeta kakav je unatoč svim ljudskim nastojanjima da ga svojim htjenjem izmijeni. Svijeta bez Boga u kojeg Camus ne vjeruje, ali ipak nije ateist. Izvrstan sporazum malog dubrovačkog kazališta s velikim svjetskim glumištem, kazalištem kazivanja i teatrom propitivanja znanog i spoznanog, bez odgovora i nagovora. Nesporazum Alberta Camusa u režiji Darija Harjačeka, u izvedbi ansambla Kazališta Marina Držića, odigrao se baš onako kako bi to sam Camus postavio da je doživio, a nažalost nije, mjesto ravnatelja, redatelja i dramaturga jednog francuskog kazališta u kojem se igra život, stvarniji i puniji od onog koji živimo, i u kojem apsurdnost prolaznosti ljudske sudbine u liku glumca uspjeva proživjeti mnoštvo jednakovrijednih iskustava.

    Težnja redatelja Darija Horjačeka da očisti i oguli sve Camusu tijekom godina i desetljeća dodjeljene egzistencijalističke nakane i one tek namjere prikazivanja egzistencijalističkih apsurda, rezultirala je izvrsnom predstavom ansambla Kazališta Marina Držića prepunom suvremenih slutnji, strahova i osjeta nemoći i nemoćnosti čovjekova izbora u svijetu u kojem je izvjesna samo izmjena sunca i tame .I stalna ljudska težnja u kojoj po svaku cijenu želmo dohvatiti sunce.
    Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Albert Camus, Nesporazum, red. Dario Harjaček
    Jednononoćno svratište smrti, konačnost kojeg je snažno obilježena ledenoplavom scenogafijom hodnika prepunog vrata, ulaza bez izlaza, izvrsne scenografkinje Vesne Režić, stoga je i zahtjevala scenu bez glumljenja glumca. Ogoljena na samu bit pojavnosti i glasa, modulacije glasa i stasa iz kojih su iznikle fantastične uloge Majke (Milka Podrug Kokotović), Marthe (Glorija Šoletić), Jana (Frane Perišin), Marije (Nika Burđelez) i Starog sluge (Boris Matić). Doista, odreda izvrstan ansambl koji je s iznimnom glumačkom lakoćom svladao poteški redateljski zahtjev u kojem je u liku ovih izvanrednih glumaca doista moguće proživjeti „mnoštvo jednakovrijednih iskustava“.

    Pa i ono, sjajno, neprepoznavanje sina koji se nakon dvadeset godina vraća majci, domu i domovini.koja je odavno zaboravila sebe, i umjesto života živi fikciju sreće u nekoj drugoj zemlji, u nekom drugom domu i domovini do koje će je dovesti ubojstvo gostiju njezinog svratišta. Usud joj dovodi sina, a njegovo ubojstvo, i njezino je samoubojstvo. Tu je i potraga za majkom, domom i domovinom za koju elokventni sin nema prave riječi pa ga ni majka, ni domovina ne prepoznaju. Ubijaju ga iako ne traži ljubav, jer nju već ima, nego samo ispunjava svoju dužnost.
    Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Albert Camus, Nesporazum, red. Dario Harjaček
    Na sceni je i iskustvo sestre, koja bolno teži toplini sunca i vrelom pijesku, sestre koja nikad nije osjetila ljubav ali je u razgovoru s bratom, kojeg ne prepoznaje, jer ga se i ne sjeća, između ubojstva koje je vodi do cilja i novog života u nekoj drugoj zemlji i pomisli o odustajanju od ubojstva odabrala svoju čovječnost i ubila brata. Ljudi i tako ostvaruju svoje snove. Tu je i strah i tjeskobnost srca žene koja je ljubav osjetila i koja sluti da ispunjavanje dužnosti prema majci, sestri, prema domovini može kobno završiti, ako se ne nađu prave riječi. Sva su zbivanja popraćena i okom Boga-sluge koji zna i šuti. Dopušta tragediju iako mu se na ovaj ili onaj način utječu likovi drame.

    Sve su to, pa i još više, odlični glumci Kazališta Marina Držića scenom nosili, i donosili, i glumački posve pravdali tijekom izvedbe. Izvrsni kostimi kostimografinje Dubravke Skvrce, viktorijanski, iz vremena u kojem je svijet bio sam sebi dovršen, dostatan, jedini su odmak od Camusove drame u tri čina Nesporazum napisane 1944. kojima je dodatno podcrtana redateljeva namjera susreta sa stalnošću i zadanosti apsurda kao ljudske egzistencije. Apsurda kojeg čovjek živi kao stranac sebi i svijetu u kojem jest. I odlična je glazba Ivana Končića značajno dodavala vrijednosti i zagovoru predstavi koja se premijerno igrala posve iznimnom kazališnom strašću.

    © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 7. lipnja 2014.
    Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Albert Camus, Nesporazum, red. Dario Harjaček
    Albert Camus
    Nesporazum
    redatelj Dario Harjaček
    premijera 23. svibnja 2014.
    autor glazbe Ivan Končić, scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Dubravka Skvrce, jezična savjetnica Katja Bakija
    izvode: Milka Podrug Kokotović (Majka), Glorija Šoletić (Martha), Frane Perišin (Jan), Nika Burđelez (Maria), Boris Matić (Stari sluga)

kritike i eseji