Mrduša naša svagdašnja

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, red. Vinko Brešan

• 
  
  Praizvedba Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja (napisane sredinom šezdesetih godina) u proljeće 1971. u zagrebačkom Teatru &TD u režiji BožidaraViolića bila je prijelomni događaj u kretanjima našeg teatra druge polovine dvadesetog stoljeća ne samo zbog iznimne vrijednosti teksta, vrhunske režije i niza sjajnih glumačkih ostvarenja nego i zbog političkog trenutka u kojem se pojavila, ali i zbog kazališnog reagiranja na razdoblje u kojem se radnja zbiva (neposredno nakon Drugoga svjetskog rata) i na burne društvene promjene u vrijeme kada je predstava postavljena. Igrana u maloj, tzv. Crnoj dvorani (u kojoj je danas kafić) predstava je postavljena tako da su ne samo scena nego i gledalište bili potpuno nalik seoskim dvoranama koje su povremeno imale funkciju domova kulture, a i glumci su u nekim trenucima ulazili u prostor gledališta te tako izjednačavali gledatelje tadašnje predstave s mještanima Mrduše Donje, potencirajući tako značenjsku kompleksnost teatra u teatru – izvedbe prerađena, pojednostavljena i socrealizmu prilagođena Shakespearea u zabiti Dalmatinske Zagore pred ljudima kojima su i kazalište i kultura općenito potpuno strani, ali koji, tumačeći likove nalik onima iz Hamleta, bivaju uvučeni u zbivanja koja nalikuju fabuli tog klasičnog komada koji, istodobno na groteskan ali i iznimno duhovit i komičan način, pokazuje i zastrašujući način funkcioniranja apsolutne jednopartijnosti.
  
  Upravo oduševljenje urnebesnim humorom i neodoljiv smijeh koji su pratili uranjanje tadašnjih gledatelja u bit sustava u kojem su tada još uvijek živjeli stvorilo je najdjelotvorniju kritiku postojećih društvenih odnosa, pa je to zabavno, ali i iznimno kritičko prikazivanje tipičnih mehanizama tadašnje vlasti i načina na koji im se prilagođava većina pojedinaca znatno pridonijelo izvanrednom uspjehu predstave, a i teksta, koji se našao na repertoaru brojnih teatara ne samo tadašnje Jugoslavije nego i mnogih drugih zemalja. Taj se kontekst ipak znatno izmijenio, pa je za stvaranje redateljske i dramaturške koncepcije izvedbe Mrduše danas ključno bilo staviti u odnos suvremenost i vrijeme zbivanja komada, kao i njegova nastanka. Redatelj Vinko Brešan i dramaturginja Željka Udovičić Pleština s pravom su zaključili da tekst nema potrebe osuvremenjivati, pa se on odvija u efektnoj scenografiji Dragutina Broza koja ne ilustrira doslovce vrijeme u kojem se komad zbiva nego na njega asocira. Tako prostor igre nije jasno određena dvorana ispunjena drvenim klupama. Umjesto njih su najskromnije montažne tribine u nekoliko redova. Brojne crvene zvijezde kao dominantna oznaka tog razdoblja naše nedavne prošlosti dijele ih od crnih zastora koji manje omeđuju scenu, a više asociraju na otvorenost prostora, pa i njegovih vremenskih odrednica.
  
  Ipak su Vinko Brešan i njegovi suradnici izgleda željeli izravno odrediti vrijeme u kojem se radnja zbiva i njegovu sličnost s našom današnjicom, jer se na radijskom prijemniku iz onoga vremena čuju vijesti i politički govori s kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća, a onda uz krčanje upadaju slične suvremene vijesti i komentari. Čini mi se ipak da je to jedina (ne posebno značajna) slabija točka u sjajnoj predstavi zbog toga što izravnost i doslovnost uvijek umanjuju dojmljivost scenskog djela, jer bez obzira na sve slabosti suvremene nam društvene i političke situacije ona ipak funkcionira na nešto drugačiji način, čak i onda kada su joj rezultati slični. Jer ta sličnost ne proizlazi iz identičnosti sustava i mehanizama moći nego iz istog mentaliteta i nepromijenjenog primitivizma moćnika koji različita sredstva uvijek koriste za postizanje istog cilja – zgrtanja dobara mimo bilo kakva zakona.
  
  Upravo je to maestralnim gradacijama u promjenama ponašanja uobličio Goran Navojec kao partijski sekretar Bukara, koji u predstavi Hamleta preuzima ulogu kralja Klaudija, a postupno mu i život kreće putem koji je zacrtao Shakespeare u svom tekstu. No, za razliku od Shakespeareove tragedije Klaudije kod Brešana, i to čak i više kod sina redatelja nego kod oca pisca, postaje središnji lik predstave, jer očito kod nas od Drugoga svjetskog rata do danas nema ni mjesta ni razumijevanja za hamletovska pitanja savjesti, moralne dileme ili intelektualno razmatranje smisla i opravdanosti nasilnog čina, nego se sve vrti oko materijalnih dobara koje beskrupulozno prisvaja Bukara / Klaudije, kojeg Navojec tumači virtuozno se poigravajući na granici između hinjenog dobroćudnog bonvivana i zastrašujućeg političkog čelnika. Pritom se on (i glumački) vrlo brzo prilagođava svim promjenama, nesvjesno učeći (čak i od pojednostavljenog Shakespearea) kroz opravdavanje svojih makinacija. A kada kao epilog već završenoj predstavi na prosceniju izgovara završni Fortinbrasov govor o početku stoljetnog mira, to više nije samo hinjeno pridobijanje likova iz Mrduše nego prijetnja i njima i gledateljima da će primitivizam, korupcija i kriminal i dalje nepromijenjeno vladati. Iako nije izravno deklarativan, taj prijeteći govor mnogo upečatljivije od upadanja suvremenih vijesti na radiju povezuje Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja s današnjicom, a možda bi čak bez tih ranijih izravnih povezanosti sa suvremenošću djelovao još dojmljivije.
  
  Postavljanje tako zamišljena Bukare u središte komada mijenja i pozicije ostalih protagonista, pa mu tako najozbiljniji antagonist više nije Hamlet nego seoski učitelj Andro Škunca, koji protiv volje mora adaptirati Hamleta u socrealistički komad. Njega vrlo nijansirano i uvjerljivo tumači Željko Königsknecht kao tipičnog intelektualca koji u strahu od primitivnog moćnika pristaje na sve moguće kompromise i odustaje od vlastita mišljenja, a najviše smijeha izaziva vrlo uspjela kreacija Hrvoja Kečkeša kao komentatora predstave Šimurine / Horacija. Uz moćnog Klaudija smanjuje se važnost kraljice Gertrude / krčmarice Majkače, koju Ana Maras Harmander igra s povremenim efektnim proplamsajima pučkog humora, Polonija / Pulje u suspregnutom tumačenju Borka Perića i Laerta / Mačka, kod kojeg je Rakan Rushaidat fascinantno naglasio kukavičluk. Amleta / Škoku i Omeliju / Anđu s mnogo su mladalačke energije i zanosa vrlo uspjelo tumačili Filip Detelić i Tihana Lazović, iako je i njihova ljubavna priča i problemi koji ih muče ipak u sjeni politike koja dominira scenom.
  
  Pritom mi se čini da su ti likovi u ovoj predstavi čak više potisnuti u pozadinu nego na praizvedbi, jer su tada i pisac Ivo Brešan, a i njegovi gledatelji možda još mogli povjerovati da će mladi ljudi donijeti pozitivne promjene, dok su stvaratelji današnje predstave, a i njezina publika, itekako svjesni tužne besperspektivnosti sadašnje mlade generacije. Treba naglasiti da je posebna vrijednost ove predstave to da većina navedenih glumaca, a i onih koji su sugestivno tumačili seljanke i seljake Mrduše Donje (Anita Matić Delić, Maja Posavec, Luka Petrušić, Mario Mirković, Ivan Đurić) posjedue dovoljno glumačkog talenta i vještine da bi svatko od njih sam mogao nositi predstavu, ali su se ovdje podredili kolektivnoj igri postigavši sjajan rezultat u oživljavanju Mrduše Donje koje je u mnogo navrata izazvalo provale smijeha publike, ali je bar neke gledatelje zabrinula činjenica da takva Mrduša Donja nerijetko i danas određuje naše živote.
  
  Režija Vinka Brešana visoke domete postiže frenetičnim ritmom izvedbe i usklađenošću sjajne kolektivne glumačke igre koja na pravi način naglašava neke od bitnih elemenata po kojima je Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja ne samo jedan od vrhova naše kazališne literature druge polovine dvadesetog stoljeća nego i danas živi predložak za predstavu koja će uspostaviti snažan kontakt s gledalištem. Posebice se to očituje u interpretaciji umjetnosti riječi Ive Brešana, koji majstorski isprepliće nekoliko jezičnih razina – dijalekta Dalmatinske Zagore, političkog govora vlasti nakon Drugoga svjetskog rata, učiteljeva književnog jezika koji djeluje beživotno u srazu s naletom primitivizma, te nekih Shakespeareovih rečenica koje svojom različitošću djeluju poput zrcala koje pokazuje iskrivljenost stavova na ostalim razinama govora. Takva duboko promišljena i scenski zaigrana mješavina idioma uz iznimno kvalitetan dijalog donosi i na isti način usustavljeno ispreplitanje značenjskih slojeva od političke razine prikaza djelovanja mehanizama vlasti i njihova utjecaja na sudbine kompleksnih likova pojedinaca pa sve do složene slike našeg mentaliteta. Sve je to u punom sjaju zaživjelo na Kerempuhovoj pozornici zahvaljujući visokim dometima glumačkog ansambla te redatelja Vinka Brešana i njegovih suradnika.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. lipnja 2014.

Piše: