Osvajanje horizonta

Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb: Joža Horvat, Waitapu, red. Saša Broz

• 
  
  Priča o odrastanju i pomicanju granica tema je nove predstave Gradskog kazališta Žar ptica. Posvećena je proslavljenom hrvatskom romanopiscu i publicistu Joži Horvatu, na čijem se životnom i pomorskom iskustvu zasniva roman Waitapu, po kojem je predstava rađena. Joža Horvat, čuveni moreplovac, na svom brodu Besa oplovio je svijet, a dio tog iskustva pretočio je 1984. godine u ovaj roman, za koji je nagrađen uglednim književnim nagradama Grigor Vitez i Ivana Brlić Mažuranić. Divna priča o čežnji za dalekim i neotkrivenim predjelima, o slobodi, rušenju tabua i neumornoj potrazi za ostvarenjem snova u režiji Saše Broz dobila je dostojno uprizorenje na sceni Žar ptice.
  
  U prvoj sceni na pozornici se pred gledateljima otvara predivna školjka, kći boga mora. Njezina želja da upoznaje i proputuje čitav svijet natjerat će je da se otisne u potragu za primjerenim mladoženjom, koji će htjeti i željeti da joj na putovanjima bude suputnik. Upoznajemo i dječaka Itea, koji živi u malom ribarskom mjestu i sanja o plovidbi, o otkrivanju i upoznavanju dalekih krajeva iza tajanstvene i nikom do tada dostupne Waitapu. Njegova ogromna želja da upozna svijet koji ga okružuje, da sazna što se nalazi iza misteriozne Waitapu neće naići na razumijevanje mještana. Glavne prepreke Iteovoj žudnji za spoznajom postavlja seoski vrač Tefota, koji iz neznanja i sebičnosti manipulira zakonima, držeći ljude zatočene u neznanju. Različite zabrane, propisi i strahovi sputavat će ovog radoznalog i hrabrog dječaka, sve dok se, na savjete mudrog prijatelja (ustvari prerušenog boga), ne odluči suprotstaviti i konačno otisnuti na pučinu. Inspirativna je to priča u kojoj će odvažni Iteo na kraju svog puta biti nagrađen biserom.
  
  Kroz čitavu predstavu paralelno se prate događanja i razgovori među bogovima, među običnim smrtnicima, kao i međusobna interakcija. Time priča o znatiželji i smjelosti hrabrog dječaka Itea dobiva šire, mitske dimenzije. Smještanje radnje u egzotične krajeve također pridonosi tom dojmu i daje čitavoj priči univerzalni karakter. Komad sadrži i zanimljivu etiološku priču o nastanku Waitapua kao i brojna duhovita objašnjenja životinjskog svijeta i njihovih osobina.
  
  Posljednja scena neodoljivo podsjeća na završetak filma Trumanow Show, u kojemu Jim Carrey sam na brodu odolijeva umjetno stvorenoj oluji suočavajući se sa strahom od vode i odlaskom iz udobne, hipnotizirajuće sredine u kojoj mu ništa ne nedostaje. U potrazi za ljubavlju probit će granicu. Naš Iteo, jednako sam u sličnoj oluji, koju mu ovaj put dobri bog stvara kako bi provjerio je li dovoljno jak da prijeđe granicu, jednako tako uspijeva. Nježni početak predstave s mirnim i idiličnim morem dobio je opreku u divljim valovima prije konačna sretnog svršetka.
  
  Uz ohrabrujuću priču o odrastanju, sazrijevanju i nužnosti prelaženja granica koje sputavaju ljudski duh i slobodu, najdojmljiviji je vizualni dio predstave, koji su osmislili scenograf Davor Antolić i kostimografkinja Sandra Dekanić. Raskošni i atraktivni kostimi očaravaju dorađenošću i obiljem detalja. Zajedno s bogatom scenografijom dočarali su i upotpunili atmosferu dalekih egzotičnih krajeva, a posebice bajkovitih prilika gdje bogovi kroje ljudima sudbinu. Vrlo jake efekte predstavi su dale i trodimenzionalne projekcije morskih pejzaža i krajolika. Scena je tako dobila dodatnu dubinu, a u kombinaciji s egzotičnom glazbom mistični ugođaj širi se kroz dvoranu i prelazi granicu pozornice. Za ukazivanje na doba dana, opasnost, podvodni svijet i slično učinkovito se upotrebljavaju izmjene svjetla.
  
  Scenski pokret pomaže ilustraciju likova i njihovu dodatnu karakterizaciju. Magični vrač i plemenski ples divlja su suprotnost uspavanome i usporenom mjesecu, zli likovi imat će nagle pokrete, a dobri staložene. Uz to, i govor će im biti jednako takav – krici i histerični smijeh božice i vrača nasuprot duboko staloženoj artikulaciji mudraca upotpunit će njihove likove.
  
  U predstavi je postignut visok stupanj ujednačene atmosfere prepune mističnosti i magičnosti (upotrebljavaju se i dimni efekti), a najveći je redateljski uspjeh to što je izbjegnuta nametljiva didaktičnost. Predstava je namijenjena starijim osnovcima i daje puno materijala za rasprave i promišljanja, prvenstveno stoga što je uspješno sačuvana univerzalnost i metaforičnost priče koja ohrabruje na pomicanje granica, rušenje sputavajućih okvira, smjelo i nepokolebljivo promišljanje i upoznavanje svijeta.
  
  U završnici su prikazani kratki video-materijali emisije Jedrima oko svijeta, Modra lasta – crna ptica, koji su dali poseban pečat predstavi. Poetični kraj obogatio je predstavu posebnom dimenzijom – moreplovac iz fikcije Jože Horvata sada je upravo on, na brodici u dokumentarnom video-materijalu, bez kostima i specijalnih efekata, ali s istom snagom poruke – da horizonte treba osvajati i granice prelaziti.
  
  © Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 18. svibnja 2014.
  
  Joža Horvat
  Waitapu
  redateljica Saša Broz
  premijera 15. svibnja 2014.
  autorica dramatizacije i dramaturginja Zinka Kiseljak, scenograf Davor Antolić, kostimografkinja Sandra Dekanić, skladatelj Borna Šercar, koreograf i asistent redateljice Dražen Šivak, oblikovatelj rasvjete Saša Mondecar, autor video-projekcija Tomislav Krajcer, jezična savjetnica Đurđa Škavić
  izvode: Dražen Šivak, Amanda Prenkaj, Mateo Videk, Gorana Marin, Berislav Tomičić, Ante Krstulović, Damir Poljičak, Ana-Marija Vrdoljak, Drago Utješanović

Piše: