Sačuvano u prijevodu

Gostovanje: Divadlo Jána Palárika, Trnava, Miro Gavran, Bábka (Lutka), red. Ladislav Kočan (u Kazalištu Mala scena u Zagrebu)

• 
  
  Gavranova Lutka praizvedena je u New Yorku sredinom 2012., nekoliko mjeseci kasnije uslijedila je i vrlo uspjela zagrebačka premijera, a krajem prošle godine premijeru je imala i u Divadlu (Kazalištu) Jána Palárika u slovačkom gradu Trnavi. Već i to podsjeća na činjenicu da je Miro Gavran naš najprevođeniji i u inozemstvu najizvođeniji pisac. Uz to je gostovanje ove slovačke predstave bilo vrlo zanimljivo iz još nekoliko razloga. Ponajprije bio je to poseban događaj za pripadnike slovačke manjine koji su ispunili najveći dio gledališta. Oni su konačno jednom mogli uživati u predstavi na materinjem jeziku, a po njihovim oduševljenim reakcijama moglo se zaključiti da je veliko Gavranovo umijeće u pisanju dijaloga, koje i u nijansama svake pojedine rečenice otkriva nove slojeve značenja i kompleksnost karaktera protagonista, ostalo sačuvano u prijevodu na slovački Jána Jankoviča.
  
  Nažalost, naših kazalištaraca i kritičara bilo je vrlo malo, pa bi se mogao steći dojam da opusom Mire Gavrana služimo gotovo isključivo kada treba dokazivati hrvatske međunarodne uspjehe. A ova slovačka predstava i njena usporedba sa zagrebačkom izvedbom pružale su mogućnost da se otkriju bar neki razlozi zašto za Gavranovim tekstovima tako rado posežu strana kazališta. Očito je, naime, da je i pored nevelikih tekstualnih promjena vrlo uspjela slovačka Bábka u režiji Ladislava Kočana kreirana na bitno drugačijim pretpostavkama od zagrebačke Lutke u režiji Mladene Gavran, iako su obje predstave temeljene prvenstveno na vrijednim glumačkim interpretacijama.
  
  Vidljivo je to već u prvoj sceni, u kojoj Marko, muškarac u kasnim tridestim godinama, osamljen nakon raspada višegodišnje veze u kojoj je vodio računa samo o tome da njemu bude ugodno, a nimalo o željama partnerice, otvara paket u kojoj je najnoviji i najsavršeniji model lutke, kojoj daje ime Stela. Ona je zapravo žena-robot ili android, programirana da ispunjava sve želje muškarca, od seksualnih do kulinarskih, a tek će se kasnije vidjeti da je ipak formirana prema nesretnom ljubavnom iskustvu svoje programerke i da ima ne samo mogućnost da ocijeni svog muškarca nego i kritički odnos prema suprotnom spolu. U zagrebačkoj predstavi (scenografija Jasmina Pacek) paket iz kojeg Stela izlazi zasljepljujuće bliješti i djeluje kao element znanstvene fantastike (koju Gavran kao svojevrsnu novinu upleće u svoju komediju karaktera), a ono što se vidi kroz prozore prostorije u kojoj se radnja zbiva predstavljeno je crno-bijelim fotografijama, što ukazuje na to da originalno piščevo viđenje odnosa muškarca i žene nije vezano za neko konkretno vremensko razdoblje. Pritom režija Mladene Gavran, uz nijansirano predstavljanje odnosa dvoje protagonista (i karikiranje nesvjesnog muškog šovinizma), naznačuje i autorovu skeptičnost prema mogućnosti da virtualni svijet zamijeni prave međuljudske odnose.
  
  Trnavska predstava kod kuće se igra pred još manjim gledalištem od onog zagrebačke Male scene, pa je već i zbog toga koncipirana kao naglašeno komorna igra u kojoj prevladavaju elementi suvremene komedije značenjski usredotočene na odnos muškarca i žene, za što joj znanstvena fantastika daje tek početni impuls, ali je potom posve potisnuta u pozadinu. Zato funkcionalna scena i tek djelomice stilizirani kostimi Mira i Jara Dubravovih smještaju radnju u skučeni prostor današnjeg stana, u kojem lutka izlazi iz obične kartonske kutije. Redatelj Ladislav Kočan, koji je i autor glazbe, a i tumač jedine muške uloge, svog je Marka zamislio kao pomalo karikiranu verziju profesora Higginsa iz Shawova Pigmaliona koji umjesto neuke djevojke nastoji lutku oblikovati kao ženu prema svojim zamislima – zanosnu suvremenu djevojku koja će se povinovati svim njegovim zahtjevima. To je pružilo mogućnost Silviji Soldanovoj-Holečkovoj da Stelom dosegne vrhunske domete interpretacije poigravajući se uglavnom hinjenom naivnošću i pristajanjem na poduku kao elementima kompleksnog karaktera protagonistice koja će ne samo intelektualnom nadmoći nego i pronalaženjem iskrenijih emocija na kraju nadvladati samouvjerenog muškarca, ali mu i pomoći u sagledavanju složenosti muško-ženskih odnosa i ispravljanju i obogaćivanju odnosa sa ženama.
  
  To je presudno pridonijelo vrijednosti predstave iz Trnave, a ujedno pokazalo kako Gavranov tekst odlično funkcionira ne samo u različitoj redateljskoj interpretaciji nego i u drugoj kazališnoj i nacionalnoj sredini, pa je vjerojatno baš to razlog njegovih iznimnih međunarodnih uspjeha.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2014.
  
  

Piše: