Kad nema privatnosti
Gostovanje: Slovensko ljudsko gledališče, Celje, Mike Bartlett, Krči (Grčevi), red. Jure Novak (u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu)
-
Višestruko nagrađivani britanski dramatičar Mike Bartlett (1980, Oxford) „jedan od najzanimljivijih novih talenata, koji se pojavio u zadnjem trenutku“ (The Stage) u svom dramskom pismu obrađuje suvremene i pronicljive teme. Bartlett je jedan od pokretača kazališne družine Apathists, piše radiodrame po narudžbi BBC-a, a piše i za Royal Court Theatre. Ovaj mladi i poduzetni autor svoju odličnu dramu Krči (u Hrvatskoj igranu u šibenskom HNK-u pod imenom Kontrakcije) smješta u kruti korporativni svijet, u kojem su zaposleni primorani pokleknuti pred nadređenima koji zadiru u njihove privatne živote i intimu; zaposleni se toliko boje ostati bez posla da pristaju otkriti i najamnji djelić svoje intime. Drama obrađuje probleme mobbinga i buillinga, probleme današnjice o kojima svakako treba govoriti.
Slovenski redatelj, performer, autor i prevoditelj Jure Novak prepoznao je provokativnu igru, preveo je na materinji jezik i prenio je na slovenske kazališne scene. Jer ipak, svatko se od nas barem jednom u životu susreo sa zadiranjem poslodavca u privatnost (osobito ako ste žena u godinama kada biste mogli i/ili željeli postati majka). Koliko je značajno postaviti takav kazališni komad, pokazuje i podatak iz jednog američkog istraživanja provedenog 2006, kojim se otkrilo da čak 31 od 80 tvrtki od svojih zaposlenih zahtjeva prijavljivanje ljubavne veze na radnome mjestu. Taj je podatak nagnao Bartletta da o istome raspiše radiodramu za spomenuti BBC-jev Radio 4 (koja je nakon toga, iste 2007. postavljena i u Royal Court Theatreu, na komornoj sceni za samo trideset gledatelja), a s kojom je Jure Novak nastavio niz postavljanja na scenu mladih britanskih autora, prema želji celjskog Slovenskog ljudskog gledališča.
Radnja je u osnovi vrlo jednostavna. Emma je nedavno počela raditi u tvrtki pa je došla na sastanak k nadređenoj Vodji, koja od nje zahtijeva da naglas pročita točke iz ugovora o zapošljavanju. U ugovoru je jasno zapisano kako na poslu ne smije imati nikakve privatne kontakte sa svojim kolegama koji bi lako doveli do ljubavne ili seksualne veze. Ukoliko dođe do takvog odnosa, zaposleni su dužni novonastalu situaciju prijaviti svojim nadređenima. Problem (i drama) nastaje nakon što Vodja saznaje da je Emma bila na piću s kolegom iz ureda te nadređena tvrdi da je prekršila točku iz ugovora. Kako priča ide svome kraju, zadiranja nadređene postaju sve kruća i nehumanija. Do kraja priče Emma postaje marioneta svoje nadređene, te se potpuno odriče vlastitog života, gubi pravu stvarnost, no sretna je jer se ponovno nalazi u zoni ugode: „Vrlo je važno da ostanete zdravi. Da radite u sigurnom okolišu. Da se osjećate udobno i sigurno. Da se osjećate uravnoteženo, sigurno i da se savladate. Osjećate li se u uredu udobno?“ (Vodja)
Duodrama Krči sastavljena je od četrnaest kratkih, naizgled vrlo sličnih prizora. Ipak, daleko je od monotonosti zahvaljujući dijalogu koji je dinamičan, jednostavan, brz i jasan, a ponekad i trpak te provokativan. Govor odlikuju i apsurdni crni humor i brojne igre riječima. Dakako, oprečnost protagonistica djela pridonosi toj dinamičnosti; nadređena Vodja (Pia Zemljič) je, s jedne strane, potpuno predana tvrtki u kojoj radi, nema razvijeni osjećaj empatije, hladna je i nehumana, dok je, s druge strane, zaposlenica Emma (Minca Lorenci) predstavljena kao njezin antipod. Obje glumice su kao stvorene za ove uloge, igraju uvježbano i jasno. Pia Zemljič je svoj lik prikazala kao vrlo shematičan, čak karikiran, distanciran, u jednoj emociji. Minca Lorenci imala je mogućnost razviti čitavu lepezu osjećaja, što joj je pošlo za rukom, a bila je tek malčice neuvjerljivija u sceni iskopavanja mrtvoga djeteta. Također, odlično je emocijama reflektirala Vodjine riječi, te smo na njenom licu mogli pratiti emocionalna stanja koja se se razvijala od početka do kraja predstave
Kompleksnost likova možemo lako uvidjeti zagrebemo li samo malo ispod njihovih maski. Zanimljivo je kako Vodja Emmi ni u jednom trenutku nije direktno naredila kako se treba ponašati, nego joj o tome govori između redaka te implicitno prijeti i upozorava na odgovornost koju ima prema tvrtki. Naposlijetku, ostvarilo se sve što je Vodja pretpostavila da bi se moglo dogoditi: romantična veza na radnome mjestu, rođenje djeteta i njegova smrt. Zahvaljujući spoju odličnog dramatičara, redatelja i glumica, gledatelji se na kraju komada pitaju je li Emma postala žrtva sustava prisilno ili pak je sama na to pristala? Novak je njezin lik usporedio s Von Trierovim ženskim likovima, koji su uvijek nerazmljivo nedosljedni, gotovo nepodnošljivi, ali i najuvjerljiviji.
Treba napomenuti kako u radnji postoji i jedan muški lik, doduše samo u priči (ne i fizički). Darren je Emmin kolega s posla, s kojim razvija romantičnu vezu i s kojim rađa dijete. On je prikazan tipično muški: čvrst, vođen razumom a ne osjećajima te se zahvaljujući tome naposlijetku nalazi (i snalazi) u boljoj situaciji od Emme, a vođen željom za radom i uspjehom, na kraju je se i odriče.
Ipak, osim priče o aktualnim društvenim problemima, pa čak i rodnoj neravnopravnosti, u prvom je planu – dijalog. Kako je ovoj drami prethodila radiodrama, preostalo nije bilo ni zamišljeno. Novak je naposlijetku stvorio simboličnu scensku sredinu koja puno govori i bez teksta. Tema nadzora zaposlenika u tvrtki dala je ideju za dvije kamere, koje glumice koriste na razne načine te su one ovdje postavljene smisleno, ne samo estetski. Na sceni su i ekrani, na kojima se čas prikazuju snimke, a čas se snima uživo. To je prilika da određene geste i mimiku vidimo izbliza, što je u kazalištu ponekad standardnim načinom teško ostvarivo. Osim kamera i televizijskih ekrana, na pozornici se nalazi još hrpa papira i registratora što aludira na birokratsko okruženje. Kostimi su jednostavni poslovni, također prilagođeni situaciji, a prilagođena je situaciji i svjetlost, koja je statična tijekom cijele predstave. Glazba je moderna, prilično neutralna, no isto u skladu sa situacijom.
Još se jedno zanimljivo redateljsko rješenje javlja pred sam kraj drame – glas iz zvučnika koji djeluje poput Big Brothera tvrtke, fantoma za kojeg vjerujemo da postoji, ali o njemu ništa ne znamo. I ovdje se gledateljima nudi situacija (kao i više puta kroz radnju) u kojoj možemo razmisliti o tome upravljaju li nama naši poslodavci? Koliko mi znamo o tvrtkama u kojima radimo, a koliko naši nadređeni znaju o nama? Bismo li tužili tvrtku za zadiranje u našu intimu, i to u ovo doba recesije kada možemo biti sretni što imamo radno mjesto i što možemo platiti račune? Teško. Radje ćemo prihvatiti situaciju takvom kakva jest i dopustiti nadređenima da skroje umjetnu stvarnost u kojoj mi samo naizgled uživamo i veselimo se. Jer što li drugo u životu radimo negoli stavljamo različite maske i igramo uloge za druge, dok istinske sebe stavljamo na neke i ne baš atraktivne pozicije. Jesmo li mi njihove žrtve ili smo (samo) žrtve letargije?
© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 2. svibnja 2014.
Mike Bartlett
Krči
redatelj Jure Novak
premijera 13. rujna 2013.
prevoditelj Jure Novak, asistentica prijevoda i dramaturginja Urška Brodar, scenografkinja Urša Vidic, kostimografkinja Mateja Benedetti, autori glazbe: Tibor Mihelič Syed, Polona Janežič, lektor Jože Volk, rasvjeta Uroš Gorjanc, majstor tona Drago Radaković, rekvizitor Svetislav Prodanović, vođa predstave Anže Čater
izvode: Pia Zemljič (Vodja) i Minca Lorenci (Emma)
Piše:

Rambrot