Efektni kontrasti
Gostovanje: Kazalište bez granica u Satiričkom kazalištu Kerempuh – Beogradsko dramsko pozorište, Ivor Martinić, Moj sin samo malo sporije hoda, red. Predrag Stojmenović
-
Izvanredno uspjela praizvedba komada Moj sin samo malo sporije hoda u režiji Janusza Kice u Zagrebačkom kazalištu mladih 2011. definitivno je potvrdila Ivora Marinića kao jednog od iznimnih dramatičara kojeg značenje prelazi okvire hrvatskog teatra te je poput prethodnog uspjeha s Dramom o Mirjani i ovima oko nje (praizvedenom u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu) s uspjehom prikazivana i izvan granica naše zemlje, a Beogradsko dramsko pozorište na svom je gostovanju u Zagrebu pokazalo u režiji Predraga Stojmenovića i vrlo zanimljivo, bitno drugačije viđenje teksta od onog na kojem se temeljila zagrebačka predstava, iako se fabula nije mijenjala.
Radnja se zbiva na dan kada mladić Branko koji zbog bolesti ne može hodati treba proslaviti dvadeset i peti rođendan u obitelji koja se teško nosi s problemom njegove invalidnosti i po tome je reprezentant raširenog, ali i prikrivenog poimanja bolesti kao sramote u suvremenom društvu. Brankova obitelj na prvi pogled i inače pripada među prosječne, jer iako ima stanovitih materijalnih poteškoća, one ipak ne ugrožavaju ozbiljnije njihovu egzistenciju. No, njihovi međusobni odnosi poprilično su neobični, dobrim dijelom i zbog odnosa prema Brankovoj invalidnosti. Njegovu majku Miju uvjerljivo tumači Milena Pavlović Čučilović kao prividnu žrtvu umornu od života, obitelji i brige za sina (za kojeg laže da „samo malo sporije hoda“). No, za razliku od zagrebačke izvedbe u kojoj je prava žrtva i neosjetljivog supruga i ostalih članova obitelji, u beogradskoj predstavi ona tu poziciju koristi da bi ostalima, a posebno suprugu, nametala osjećaj krivnje, jer joj nedovoljno pomažu. A to je samo najočitiji primjer različitosti tumačenja teksta, jer u Kicinoj zagrebačkoj predstavi svi se muževi prema ženama odnose s patrijarhalnom nadmoći, dok Predrag Stojmenić naglašava supremaciju žena kojima se bračni partneri ne usude proturječiti nego se povlače i skrivaju. U zagrebačkoj predstavi se to činilo nebrigom za obiteljske stvari, dok u beogradskoj djeluje kao traženje spasa pred terorom matrijarhata.
Zbog toga je većina muških uloga u beogradskoj predstavi potpuno u sjeni ženskih među kojima briljira Vesna Čipčić kao Mijina dementna majka Ana koja svoju zaboravnost s velikim veseljem i punom svijesti koristi kao oružje kojim će cijelu obitelj natjerati da služi njezinim hirovima. Pritom izaziva i salve smijeha gledatelja, jer je, za razliku od Kicine režije koja je precizno gradila čehovljansku atmosferu, beogradski redatelj Predrag Stojmenović potencirao elemente crnog humora i njima na vrlo uspješan i duhovit način ostvario zabavnu predstavu u kojoj se nije izgubila tematska i problemska ozbiljnost Martinićevog teksta. Značenjsku kompleksnost predstave redatelj dosljedno gradi baš na sličnim konfrontacijima. Martinićevi dijalozi koji se povremeno promišljeno koriste svakodnevnim banalnostima ovdje nisu stavljeni u realistički okvir, nego im funkcionalna scenografija Irene Kukrić dodaje element fantastike s velikom šupljinom u sredini pozadinskog zida u kojem se vide osobe koje dolaze ili odlaze iz stana i koja igrom svjetla sugerira da se radi o liftu koji vodi pod zemlju u prostorij iz koje se ništa ne vidi.
Isto tako i pored prepoznatljivosti dijaloga većina likova komada tek nalikuju običnim, prosječnim ljudima u neuobičajenoj situaciji, jer ih njihove reakcije pretvaraju u plošne likove koji samo ilustriraju određen način ponašanja prema drukčijima, a i bježanje od stvarnih problema. Nasuprot tome neposrednost doživljavanja pomaknute situacije, promišljenost u sagledavanju njezinih granica i iskrenost i ljudskost osjećaja daje uvjerljivu životnost i kompleksnost karaktera autsajderima – invalidu Branku u dojmljivo nijansiranom tumačenju Miloša Bikovića i u njega zaljubljenoj djevojci Sari (Anja Alač koja šarmantno kombinira toplinu i karikiranu komiku) koju sredina ne prihvaća zbog nedovoljne ljepote i otklona od konvencija.
Na temelju tih neočekivanih kontrasta Predrag Stojmenović i ansambl Beogradskog dramskog pozorišta ostvarili su vrlo originalnu i uspjelu, zavodljivo zabavnu i značenjski bogatu izvedbu jednog od najvrednijih suvremenih hrvatskih kazališnih komada.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. travnja 2014.
Piše:

Kurelec