Efektni kontrasti

Gostovanje: Kazalište bez granica u Satiričkom kazalištu Kerempuh – Beogradsko dramsko pozorište, Ivor Martinić, Moj sin samo malo sporije hoda, red. Predrag Stojmenović

  • Beogradsko dramsko pozorište: Ivor Martinić, Moj sin samo malo sporije hoda, red. Predrag Stojmenović

    Izvanredno uspjela praizvedba komada Moj sin samo malo sporije hoda u režiji Janusza Kice u Zagrebačkom kazalištu mladih 2011. definitivno je potvrdila Ivora Marinića kao jednog od iznimnih dramatičara kojeg značenje prelazi okvire hrvatskog teatra te je poput prethodnog uspjeha s Dramom o Mirjani i ovima oko nje (praizvedenom u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu) s uspjehom prikazivana i izvan granica naše zemlje, a Beogradsko dramsko pozorište na svom je gostovanju u Zagrebu pokazalo u režiji Predraga Stojmenovića i vrlo zanimljivo, bitno drugačije viđenje teksta od onog na kojem se temeljila zagrebačka predstava, iako se fabula nije mijenjala.
    Beogradsko dramsko pozorište: Ivor Martinić, Moj sin samo malo sporije hoda, red. Predrag Stojmenović
    Radnja se zbiva na dan kada mladić Branko koji zbog bolesti ne može hodati treba proslaviti dvadeset i peti rođendan u obitelji koja se teško nosi s problemom njegove invalidnosti i po tome je reprezentant raširenog, ali i prikrivenog poimanja bolesti kao sramote u suvremenom društvu. Brankova obitelj na prvi pogled i inače pripada među prosječne, jer iako ima stanovitih materijalnih poteškoća, one ipak ne ugrožavaju ozbiljnije njihovu egzistenciju. No, njihovi međusobni odnosi poprilično su neobični, dobrim dijelom i zbog odnosa prema Brankovoj invalidnosti. Njegovu majku Miju uvjerljivo tumači Milena Pavlović Čučilović kao prividnu žrtvu umornu od života, obitelji i brige za sina (za kojeg laže da „samo malo sporije hoda“). No, za razliku od zagrebačke izvedbe u kojoj je prava žrtva i neosjetljivog supruga i ostalih članova obitelji, u beogradskoj predstavi ona tu poziciju koristi da bi ostalima, a posebno suprugu, nametala osjećaj krivnje, jer joj nedovoljno pomažu. A to je samo najočitiji primjer različitosti tumačenja teksta, jer u Kicinoj zagrebačkoj predstavi svi se muževi prema ženama odnose s patrijarhalnom nadmoći, dok Predrag Stojmenić naglašava supremaciju žena kojima se bračni partneri ne usude proturječiti nego se povlače i skrivaju. U zagrebačkoj predstavi se to činilo nebrigom za obiteljske stvari, dok u beogradskoj djeluje kao traženje spasa pred terorom matrijarhata.
    Beogradsko dramsko pozorište: Ivor Martinić, Moj sin samo malo sporije hoda, red. Predrag Stojmenović
    Zbog toga je većina muških uloga u beogradskoj predstavi potpuno u sjeni ženskih među kojima briljira Vesna Čipčić kao Mijina dementna majka Ana koja svoju zaboravnost s velikim veseljem i punom svijesti koristi kao oružje kojim će cijelu obitelj natjerati da služi njezinim hirovima. Pritom izaziva i salve smijeha gledatelja, jer je, za razliku od Kicine režije koja je precizno gradila čehovljansku atmosferu, beogradski redatelj Predrag Stojmenović potencirao elemente crnog humora i njima na vrlo uspješan i duhovit način ostvario zabavnu predstavu u kojoj se nije izgubila tematska i problemska ozbiljnost Martinićevog teksta. Značenjsku kompleksnost predstave redatelj dosljedno gradi baš na sličnim konfrontacijima. Martinićevi dijalozi koji se povremeno promišljeno koriste svakodnevnim banalnostima ovdje nisu stavljeni u realistički okvir, nego im funkcionalna scenografija Irene Kukrić dodaje element fantastike s velikom šupljinom u sredini pozadinskog zida u kojem se vide osobe koje dolaze ili odlaze iz stana i koja igrom svjetla sugerira da se radi o liftu koji vodi pod zemlju u prostorij iz koje se ništa ne vidi.
    Beogradsko dramsko pozorište: Ivor Martinić, Moj sin samo malo sporije hoda, red. Predrag Stojmenović
    Isto tako i pored prepoznatljivosti dijaloga većina likova komada tek nalikuju običnim, prosječnim ljudima u neuobičajenoj situaciji, jer ih njihove reakcije pretvaraju u plošne likove koji samo ilustriraju određen način ponašanja prema drukčijima, a i bježanje od stvarnih problema. Nasuprot tome neposrednost doživljavanja pomaknute situacije, promišljenost u sagledavanju njezinih granica i iskrenost i ljudskost osjećaja daje uvjerljivu životnost i kompleksnost karaktera autsajderima – invalidu Branku u dojmljivo nijansiranom tumačenju Miloša Bikovića i u njega zaljubljenoj djevojci Sari (Anja Alač koja šarmantno kombinira toplinu i karikiranu komiku) koju sredina ne prihvaća zbog nedovoljne ljepote i otklona od konvencija.

    Na temelju tih neočekivanih kontrasta Predrag Stojmenović i ansambl Beogradskog dramskog pozorišta ostvarili su vrlo originalnu i uspjelu, zavodljivo zabavnu i značenjski bogatu izvedbu jednog od najvrednijih suvremenih hrvatskih kazališnih komada.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. travnja 2014. 

Piše:

Tomislav
Kurelec