Zanimljivost različitog teatra

PS 122 – Festival američkog kazališta, Zagrebačko kazalište mladih, 12. – 16. travnja

• 
  
  Neprofitna umjetnička organizacija PS (Performing Space) 122 nastala je prije tri i pol desetljeća kada su prostorije napuštene njujorške osnovne škole počeli koristiti umjetnici za svoje studije, da bi vrlo brzo postala jedno od značajnih mjesta na kojima nastupaju brojne kazališne, ali i plesne, glazbene, eksperimentalne i ine predstavljačke grupe. Teatri koji tamo nastupaju radikalan su otklon od komercijalnog brodvejskog kazališta po svom traženju samosvojnog scenskog oblikovanja pa ih se najčešće svrstava u Off-Off Broadway. U nas je malo tko imao prilike vidjeti neku od predstava takva usmjerenja, a kamoli sustavnije pratiti što se zbiva na tom području, pa je ovaj mini-festival američkog kazališta s nagrađivanim predstavama prikazivanima u PS 122 mogao našim gledateljima ukazati na neka kretanja u tom nedvojbeno zanimljivom i inovativnom kazališnom prostoru u kojem stvaraoci uvijek nanovo preispituju granice koje nerijetko sa znatnim uspjehom prevladavaju.
  
  Smetnja vida
  
  Tako u prvoj prikazanoj predstavi Smetnja vida (Vision Disturbance) istaknute dramatičarke Christine Masciotti u režiji jednog od najrenomiranijih redatelja Off-Off  Broadwaya Richarda Maxwella i izvedbi New York City Playersa protagonistica Mondo, rođena u Grčkoj u početku kaže kako ne voli američko kazalište: „Četiri zida. Ne mogu ih podnijeti. Mi smo tu zatvorenici. Pakleni život“. Jednostavna, ali funkcionalna scenografija Adriana W. Jonesa pojačava taj dojam zatvorenosti jedinom pregradom od neobrađenog drveta u pozadini scene koja zakriva gledalište, jer je publika na montažnim tribinama na samoj pozornici. Na sceni kojoj je pod od jednakog drveta još su dvije stolca na kojima protagonisti uglavnom sjede i premještaju ih zavisno od tijeka razgovora.
  
  Sugestivna Linda Mancini koja tumači Mondo objašnjava oftamologu ne samo kakve smetnje ima na jednom oku nego i sav svoj život, a posebice razvod koji je još u tijeku i u kojem ona nevična američkom pravosuđu ne razumije pravne postupke, ali vidi kako oni s pravdom nemaju veze. Sve to izgovara mnotonim glasom i bez ikakvog izraza na licu te po načinu govora kao da pripada u Ionescovu Ćelavu pjevačicu. Taj dojam na kojem je precizno i vrlo osmišljeno inzistirao redatelj pojačavaju i virtuozno napisani dijalozi (koji nerijetko prelaze u monologe) Cristine Masciotti, pružajući podlogu za takvo tumačenje koje ukazuje kako Mondo nije previše sigurna u svoje znanje jezika, a niti u svoju poziciju u američkom društvu. Oftamolog zaključuje da su njeni problemi s vidom rijetke smetnje koje se ne liječe i najčešće same nestaju, jer im je uzrok psihički stres, pa joj preporuča slušanje klasične glazbe, ali i druge načine opuštanja među kojima je spomenuo kazalište što je Mondo odbila citiranim odgovorom.
  
  Jay Smith također sugestivno glumi oftamologa sa sličnim odmakom od svoje role i monotonim glasom za što se u početku može činiti da je samo profesionalna rutina. No ubrzo postaje jasno da predstava nasuprot prvom dojmu nema nikakve veze s realizmom, da takva očna bolest ne postoji, a i da oftamolog nema drugih pacijenata i da mu je liječenje glazbom priskrbilo zabranu bavljenja profesijom. No, ovo dvoje autsajdera i gubitnika za razliku od likova Ćelave pjevačice koja samo svjedoče o apsurdu i teatra i društva ipak pronalaze svoju priču i počinju pomagati jedno drugom. Zato u raspletu pozadina nestaje i njih dvoje se penju praznim gledalištem, odvajajući se od publike da bi se na kraju poljubili u posljednjem redu udaljeni ne samo od gledatelja nego i od svijeta kojeg temeljne nedostatke baš njihovo nerazumijevanje i otuđenost prikazuju. Taj obrat koji odjednom iz neubičajene pozicije hendikepiranih pokazuje drugačiju, ali vrlo zabrinjavajuću sliku suvremenog društva i međuljudskih odnosa Richard Maxwell je realizirao preciznošću usredotočenom na pronalaženje pravog ritma i usklađivanje sjajnih glumačkih interpretacija ostvarujući originalnim viđenjem vrlo zanimljivog teksta predstavu iznimno visokih dometa.
  
  Galeb [Misleći na tebe]
  
  Poput Maxwella i voditeljica grupe Half Straddle autorica i redateljica Tina Satter uživa znatan ugled na Off-Off Broadwayu kao „eksperimentalna zvijezda u usponu“ i inovatorica vrijedna pozornosti, a njena predstava Galeb [Misleći na tebe] (Seagull [Thinking of you]), nadahnuta Čehovom izazvala je prilično podijeljena mišljenja koja su se ipak slagala u tome da je među mnogobrojnim mladim njujorškim kazališnim autorima i redateljima koji nastoje osmisliti svoje vrlo osobne interpretacije Čehova pristup Tine Satter najosobniji. Ona je dijelove Čehovljevog Galeba i njegovih pisama i dnevnika sljubila u mozaik u kojem je bilo i razgovora koji su djelovali kao da se vode na ruskom jeziku, glazbe koja je istodobno asocirala i na ruske narodne pjesme i na heavy metal, dok su dijalozi na engleskom djelovali poput privatnih razgovora interpreta kojima nije važno hoće li doprijeti do gledatelja. Tina Satter je time nedvojbeno postigla svoj prvi cilj – dekonstrukciju Čehovljeve drame, pa i čitavog njegovog dramskog svijeta, no stvaranje novih veza među protagonistima je malo koji gledatelj mogao dokučiti tako da publiku nije doseglo namjeravano ostvarenje nekog novog vlastitog scenskog svijeta koji oslikava probleme stvaranja kazališta, odnose među ljudima koji u tome sudjeluju i važnost ljubavi kao snage koja se može suprotstaviti okrutnosti suvremenog kapitalizma. Sve je ostalo na nizanju više ili manje vizualno zanimljivih prizora koji ne samo da se nisu povezali u jedinstvenu smislenu cjelinu nego nisu uspijevali niti svoje pojedinačno značenje (ako ga je bilo) prenijeti preko rampe.
  
  Bronx Gothic
  
  Nasuprot tome Okwui Okpokwasili, autorica i jedina izvođačica Bronx Gothic (u režiji i scenografiji Petera Borna, funkcionalno podređenima protagonistici i njezinoj fascinantnoj izvedbi) uspijeva već i prije prve izgovorene riječi ostaviti snažan dojam na gledatelja. Još dok gledatelji ulaze u prostor igre ona je pred pozadinom od bijele tkanine, okrenuta leđima gledatelju u neprekidnom kretanju koje je kombinacija plesa, fizičkog teatra i neurotičnog podrhtavanja. To sugestivno pokazuje njenu borbu protiv samosavladavanja koja se nakon prilično dugog uvoda otkriva kao želja da se prevlada potiskivanje snažnih osjećaja i konačno prezentiraju mučna sjećanja iz djetinjstva. A kada se frenetičnom fizičkom scenskom iskazu pridruži i izgovorena riječ postaje je jasno da se radi o posebnom načinu pripovijedanja koje tradiciju usmenog pripovijedanja Zapadne Afrike na začudan način spaja sa zapadnom tradicijom epistolarnog romana.
  
  Scenski smisao i efektnost prepiska dvaju jedanaestogodišnjih djevojčica koje odrastaju u nasilničkom ambijentu Bronxa dobiva energičnom interpretacijom protagonistice u kojoj su ples, fizički teatar i izgovorena riječ  jednako vrijedni elementi izvedbe. Okwui Okpokwasili vrhunski vlada svim tim izvedbenim elementima potpuno mijenjajući ne samo glumački izraz nego i govor tijela da bi izvanredno dojmljivo oživjela dvije potpuno različite, (pre)rano odrasle djevojčice koje neočekivano iskreno govore o svom prijateljstvu koje ponekad prelazi u mržnju, a posebno otvoreno o seksu i njegovom značenju u njihovim životima koji su uvjetovani i teškim prilikama okoline u kojoj žive. Okwui Okpokwasili napravila je tako ne samo vrlo uspjelu predstavu o sazrijevanju, nego i djelo koje kompleksnim spojem raznorodnih tratarskih postupaka posredno ostvaruje značenjski bogatu predstavu velike vrijednosti.
  
  S dvije vrlo vrijedne predstave rađene na način koji se ipak znatno razlikuje od traženja novih puteva teatra na našim prostorima uz jedan zanimljiv, ali nažalost ipak ne i uspio pokušaj stvaranja izrazito originalne predstave, ovaj je mini-festival američkog (točnije njujorškog Off-Off Broadwaya) kazališta zasigurno obogatio zagrebački kazališni život.  
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 21. travnja 2014.

Piše: