Smijeh koji prepoznaje slabosti

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Zajedno (prema filmskome scenariju Lukasa Moodyssona), red. Matjaž Latin

• 
  
  Šveđanin Lukas Moodysson društveno angažiranim filmovima provocira javnost razotkrivanjem seksualne eksploatacije i trgovanja ljudima, uočavanjem nedostataka socijalne senzibilnosti zapadnog kulturnog kruga, potragom za spolnim i manjinskim identitetom. U komediji Together dotakao se gotovo svega toga postavljajući pitanje: možemo li živjeti zajedno? Riječ je o prevažnom političkom pitanju Europe, ali i o izuzetno važnom pitanju identiteta svakog pojedinca koji danas u Europi želi živjeti. Medijska slika nije dobra: Europa je čas nalik na krhu građevinu od domino kockica, a čas na uskuhali pretis-lonac. Moramo li se doista bojati takve slike ili smijemo vjerovati da, ako nikako drugačije onda humorom, možemo uspostaviti krhke veze zajedništva?
  
  Koliko god bilo onih koji su komediju o posthipijevskoj komuni, čiju je radnju smjestio u Stockholm 1975. godine, u kinu uspjeli vidjeti, kada je ansambl Hrvatske drame riječkog HNK-a najavio kazališnu izvedbu tog filmskog scenarija, zapravo nitko nije očekivao doslovno prepisivanje jednog medija u drugi. U procesu prevođenja, na svim razinama, nastala je satira o Hrvatskoj danas, pogled s odmakom na svakodnevicu. Riječku komunu dotiču i oko nje žive razne obiteljske patologije, a u njoj relativno miroljubivo koegzistiraju gurui new agea i permakulture, anarhist i doseljenik, ljudi raznih seksualnih orjentacija, likovi različitih dobi, interesa i svjetonazora. I svi oni, nama i sebi, postavljaju isto pitanje: možemo li živjeti zajedno?
  
  Radeći na tekstu filmskog scenarija redatelj Matjaž Latin i dramaturginje Magdalena Lupi Alvir i Marijana Fumić slagali su slagalicu od originalnih ulomaka, ideja koje su dopisivali obzirom na hrvatsku svakodnevicu te dijelova koji su nastajali u radu s glumcima. Bavili su se različitim razinama i oblicima obiteljskih problema: alkoholizam, nerazumijevanje, nezrelost partnera, usamljenost nakon rastave. Nisu pokazali, ali su ukazali na različite oblike nasilja: psihičko, verbalno, fizičko, vršnjačko nasilje u školi, zanemarivanje. Dotaknuli su različite socijalne i seksualne odnose, jednoumlje različitih predznaka. Sve to radili su pažljivo i s mjerom, jer nema dobrih i loših, nego samo ljudskih i naših, mana i vrlina.
  
  Dotaknuti se tolike količine općih svakodnevno-patoloških mjesta ne bi mogli bez klišea. Originalima su ih učinile glumačke interpretacije jer je Latin odradio sjajan posao najprije podjelom, a onda i u radu na interpretacijama. Glumačka energija osamnaesteročlanog ansambla to je što nosi predstavu u dobrom ritmu svih 105 minuta. Zanimljivo je da u izvedbi sudjeluju sve generacije riječkih glumaca: članovi ansambla Hrvatske drame, polaznice prve godine studija glume na riječkoj APU i dječaci iz Dramskog studija za djecu i mlade Zajc i Malik. Svi su jednako opušteni na sceni, odaju dojam da vole svoje likove i da se dobro zabavljaju tumačeći ih.
  
  U galeriji obiteljskih portreta stoji par koji dokazuje da je osobna promjena moguća: Elizabeta Andreje Blagojević koja da bi prihvatila suprugove najprije mora prigrliti vlastite nesavršenosti i Ante Dražena Mikulića koji na putu pomirenja mora priznati svoju emotivnost. Tu su i pasivno-agresivni Goran Damira Orlića; razočarani raspuštenac Đuro Adnana Palangića koji u riječi „sranje“ sažima svu gorčinu života; svepravedni agresivni Dalibor Davora Jureška čija je mračna tajna sklonost pornografiji. U odnosu na film dopisan je lik gurua Majstora svjetlosti što ga tumači Predrag Sikimić. Padobranac u maloj zajednici, Mirko Soldano (povremeni član ansambla Talijanske drame) (ne)glumi sebe – Talijana koji je došao živjeti u najljepšu zemlju na svijetu i opušteno se igra jezikom kojeg tek uči.
  
  Riječki Zajedno nije građen na gruboj provokaciji, iako izazova konvencionalnom društvenom ukusu ne nedostaje. Komično se ne bazira na gegu nego na satiri, ironiji i sarkazmu. Smijeh izaziva prepoznavanjem slabosti, a čovjek koji se smije svojim nedostacima lakše će ih prihvatiti. Bilo je tu prostora i za smijeh na vlastiti račun: jedan od bračnih parova nađe se u publici i suprug kritizira predstavu, izvedbu i sve to što kazalište danas nudi. A takvih je trenutaka u kojima predstava ulazi u gledalište, ili obrnuto, nekoliko.
  
  Pozornica Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku pretvorena je još jednom u formu male scene na kakvu je riječka publika već navikla. Na tek nekoliko centimetara udaljenosti nitko nikoga ne može prevariti. Scenografija Ljerke Hribar građena je stepenasto, kao ogledalo tribine za publiku. Radnja se odvija na nekoliko nivoa: ulica u prvom planu, zajednički prostor komune, iznad njega prostor spavaćih soba članova zajednice, te na vrhu privatni stanovi svijeta izvan. U sredini je mjesto susreta, prostor u kojem smo zajedno u igri, baš kao u završnom prizoru nogometne igre u kojoj sudjeluju svi izvođači i poneki gledatelj.
  
  U općem dobrom raspoloženju u kojem predstava završava lako je zanemariti činjenicu da su neki likovi otišli iz komune, bilo zato što su mislili da zajednica ne poštuje dovoljno standarde koje su oni postavili, bilo zato što se nisu pomirili sa sobom i vlastitom prošlošću. Dakle, pitanja su: Znamo li živjeti s životnom prtljagom koju nosimo? Prepoznajemo li svoje demone, jesmo li ih prihvatili i pripitomili? Jer bez toga ne možemo tolerirati tuđe. I možemo li doista: prestati doživljavati sve oko sebe i sebe same tako jako ozbiljno; zanemariti sitnice; otvoriti srca; prihvatiti život kao igru u kojoj možemo pobjeđivati uvijek iznova, ali samo sebe, nikada drugoga.
  
  Moodyssonov Together i riječki Zajedno treba gledati oba. S kazališne predstave izlazi se s dozom optimizma: ako su oni uspjeli pronaći način da uspostave zdravije veze s drugima, možda to uspije i nama. Film će nam pokazati da se vrli zapadni svijet ne razlikuje od previše od nas, pa možda ipak možemo živjeti zajedno.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 27. veljače 2014.
  
  Zajedno
  (prema filmskome scenariju Lukasa Moodyssona)
  redatelj Matjaž Latin
  premijera 14. siječnja 2014. (u HKD-u na Sušaku)
  autori adaptacije scenarija Marijana Fumić, Magdalena Lupi Alvir, Matjaž Latin, dramaturginja Marijana Fumić, scenografkinja Ljerka Hribar, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svijetla Predrag Potočnjak, inspicijentica Sandra Čarapina, šaptačica Jolanda Pahor
  izvode: Andreja Blagojević (Elizabeta), Dražen Mikulić (Ante), Nika Ivančić/Tena Antonija Torjanac (Eva), Tarik Žižak (Ivan), Jelena Lopatić (Ana), Igor Kovač (Laci), Leon Hasančević (Darwin), Tanja Smoje (Lena), Damir Orlić (Goran), Jasmin Mekić (Erik), Mirko Soldano (Flavio), Nika Mišković (Lexa), Aleksandra Stojaković (Kika), Sabina Salamon (Alemka), Davor Jureško (Dalibor), Nenad Tešić (Tomislav), Adnan Palangić (Đuro), Predrag Sikimić (Majstor svjetlosti)

Piše: