Tri Katarinina monologa

Kazalište bez granica Satiričkog kazališta Kerempuh, Zagreb: Mestno gledališče ljubljansko, William Shakespeare, Ukroćena goropadnica, red. Anja Suša

• 
  
  Ukroćena goropadnica Mestnog gledališča ljubljanskog izvedena je kao prva predstava u ciklusu Kazalište bez granica Satiričkog kazališta Kerempuh i to na samo Valentinovo, na drugu godišnjicu svoje ljubljanske premijere. Riječ je o prilično kontroverznoj komediji, čija je prividna mizoginija još uvijek predmet beskrajnih i višeglasnih diskusija, a kojoj u suvremenim obradama ima smisla pristupiti samo uz zdrav ironijski odmak.
  
  Čitanje ženskog autorskog tima, redateljice Anje Suše i dramaturginje Petre Pogorevc, pretvorilo je tekst Shakespeareove komedije u komediju o Shakespeareovu tekstu. U mnogočemu  predstava je primjer upravo školskog postmodernizma. Činjenica da sve likove igraju muškarci te da je više prizora u dragu, osim što je referenca na zakone kazališta Shakespeareova vremena i prilično istrošeni postupak za postizanje komičnog dojma, već je i relativno učestala umjetnička praksa u suvremenijim uprizorenjima Shakespeareovih komada te stoga samo po sebi ne nosi osobiti efekt. Ono što donosi element zanimljivosti način je na koji je oblikovan lik goropadne Katarine, koja u originalu svjesno odbacuje konvencionalno ženske kvalitete i zajedno s time stereotipno ženske uloge te svojom oštrinom i agresivnošću nastupa djeluje gotovo androgino.
  
  Za razliku od elizabetinskog cross-dressinga koji ne pretendira na igru rodnim ulogama, nego zbog društvenih zahtjeva kamuflira rodnu zamjenu najbolje što može, u ovom su uprizorenju signali zamjene svedeni na jasni minimum, kako u vizualnom dojmu tako i u samoj glumi. Matej Puc na specifičan način i zaista briljntno smješta svoj lik na sredinu između dvaju konvencionalno shvaćenih rodnih polova. Uz najprimitivniju varijantu konvencionalne muškosti koju unosi jednako izvrsni Primož Pirnat, Katarina i Petruccio su u ovoj izvedbi zanimljiv par te vjerojatno jedan od rijetkih čiji je dramski sukob eskalirao u fizičku konfrontaciju. Mila i blaga Bianka u izvedbi Jurija Drevenšeka djeluje gotovo maloumno te je jedan od najusjpjelijih komičnih momenata. Vizualno je predstava jednostavno riješena, dominiraju teški kazališnicrveni zastori koji se po potrebi razmiču i skupljaju te uokviruju scenu na kojoj su još samo dva međusobno sučeljena reda stolaca.
  
  Zahvaljujući opsežnim zahvatima na tekstu, znatnom kraćenju originala te aplikaciji novih segmenata na osnovno tkivo drame, od Shakespeareovih su likova ostale jednodimenzionalne skice tek kao baza za postmodernističku igru koja pretpostavlja izvjesnu kompetenciju u svoje publike. Kao dodaci funkcioniraju reference na suvremenu popularnu kulturu te autoreferencijalni citati i komentari, s jedne strane iz teorijskih studija, zatvorenog univerzuma koji će teško apelirati na širu čitateljsku publiku, a druge strane iz svakodnevnice, u kojoj šira publika izražava svoje nezadovoljstvo elitističkom umjetničkom scenom. Takvi su metateatarski momenti eventualno idejno zanimljivi, no ipak već višestruko viđeni i pomalo banalni te od ukupnog dojma više oduzimaju nego što mu dodaju.
  
  Svakako se kao najzanimljiviji postupak nameće reinterpretacija slavna Katarinina monologa iz pera tri vrlo cijenjene regionalne dramske spisateljice mlađe generacije Ivane Sajko, Simone Semenič i Maje Pelević. Time što je iz predstave isključen cijeli okvirni segment, Induction, koji čini priču o ukroćenoj goropadnici predstavom u predstavi, ruši se jedan od obrambenih zidova mogućnosti da monolog bude shvaćen u kodu satire ili farse te ostavlja autoricama otvoren put da ga podvrgnu vlastitoj nesmiljenoj ironizaciji. Svaki od kratkih tekstova triju goropadnica očekivano je odlično napisan i u svojoj duhovitoj oštrini gotovo brutalan.
  
  Iako je kao pothvat temeljite reinterpretacije velikog klasika u načelu za svaku pohvalu, predstava previše polaže na intelektualnu  stimulaciju pri čemu ne postiže dovoljnu razinu konceptualne zanimljivosti i originalnosti da bi nadoknadila za postmodernističku hladnoću.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 20. veljače 2014.
  
  William Shakespeare
  Ukroćena goropadnica
  redateljica Anja Suša
  premijera 14. veljače 2012.
  prijevod Oton Župančič, dramaturgija Petra Pogorevc, kostimografija Barbara Stupica, autor glazbe Laren Polič Zdravič, koreograf Damjan Kecojević, lektorica Maja Cerar, oblikovatelj svjetla Boštjan Kos, asistent dramaturginje Rok Andres, asistentica kostimografkinje i scenografkinje Sara Smrajc Žnidarčič
  Tri autorske verzije Katarininog monologa napisale: Ivana Sajko, Maja Pelević, Simona Semenič
  izvode: Matej Puc, Primož Pirnat, Jurij Drevenšek, Jaka Lah, Jožef Ropoša, Gregor Gruden, Gaber K. Trseglav, Jure Kopušar

Piše: