Kontekstu usprkos

13. Osječko ljeto kulture, 29. lipnja – 12. srpnja 2013.: Post festum

• 
  
  Tradicionalni otvoreni prostor osječke Tvrđe koji OLJK-u daje dodatni čar ove je godine mahom zamijenjen alternativnim prostorima zbog vremenskih neprilika. Ta promjena nije puno utjecala na gotovo fanatičnu posjećenost svih izvedbi (preko 20000 posjetitelja) pa se za dvadeset i osam raznovrsnih programa (što dramskih, glazbenih, književnih i likovnih) u pravilu tražio stolac više. Usprkos činjenici da je OLJK-u prethodila smjena gradske vlasti, smanjivanjima potpora, općoj nezavidnoj situaciji u kulturi i gospodarstvu te vremenskim neprilikama, grad Osijek, Ministarstvo kulture i Organizacijski odbor OLJK-a (Dražen Alerić (predsjednik), Jasminka Mesarić, Božidar Šnajder i Ljerka Hedl) uspjeli su još jednom u svojoj namjeri i održali tradiciju na generalno zadovoljavajućoj razini, što kvantitativnoj, što kvalitativnoj.
  
  Bogat i raznolik program obilježen je šarolikom lepezom dramskih izvedbi što se tiče kvalitete pa su tri zaslužile posebnu pažnju. Prva je gostovanje Narodnog pozorišta Subotica iz Srbije s Tomićevim Čudom u Poskokovoj Dragi (satirična priča o obitelji iz zabiti Dalmatinske Zagore u kojoj još uvijek vladaju konzervativni patrijarhalni odnosi) u režiji Snežane Trišić. Redateljica je koncept temeljila na energiji i zajedništvu sjajnog i ekspresivnog ansambla koji je vješt u svim tehnikama glumačke izvedbe, a posebno su se istaknuli Jovan Ristovski u snažnoj ulozi oca s karikaturalnom osobnošću, Milan Vejnović u ulozi najstarijeg sina Krešimira koji je u sili komike i karikaturalnosti prenosio i iskrene emocije te Minja Peković kao Lovorka koja je vrsno gradirala svoj lik od burlesknih scena do zrele žene, a istaknula se čak i u jezičnim finesama što nije bilo lako.
  
  Druga je gostovanje Kazališta Planet Art s predstavom Pričaj mi o Gorkom prema autobiografskom romanu Mani Gotovac Fališ mi kojoj je u središtu ljubavna priča protagonista. Zanimljivo je kako su ovu iznimno zanimljivu, tečnu i trilerski napetu priču obojenu strastima režirali Mani Gotovac i glumci koji nastupaju u izvedbi: Lela Margitić/Judita Franković, Hana Hegedušić i Robert Plemić. Osim što su zaslužni i za neprimjetnu režiju, Hana Hegedušić i Robert Plemić briljirali su u prenošenju svih dubina i nijansi emocija dvaju protagonista preplavljenih strašću i osjećajima koji su se na sceni nepatvoreno predavali jedno drugome toliko uvjerljivo da su uvukli cjelokupno gledalište u svoj intimni svijet.
  
  Treća je psihološka duodrama o ženi rastrganoj traumama iz djetinjstva Hana i Hana, autorice Mire Perić Kraljik koja potpisuje i režiju i dramaturgiju, a nastala je kao dio eksperimentalnog programa HNK-a u Osijeku pod nazivom Noćna scena. Temeljeći izvedbu na dramskom sukobu dviju protagonistica, Kraljik je precizno osmislila svaki element svog redateljskog prvijenca – cjelinu, koja od početka do kraja, u dramaturški logičnoj liniji neprekidno teče uzlaznom putanjom ne dopuštajući publici niti trenutka predaha. Posebno zadovoljstvo bilo je gledanje široke palete emocija i sitnih emotivnih nijansi koje se izmjenjuju u brzom ritmu Petre Blašković i Katarine Baban u naslovnim ulogama, čije kreacije krasi artikulirani govor, energičnost i preciznost u scenskom pokretu, konstantna koncentracija na lik, uvjerljiva i točna gesta i mimika, mnoštvo sitnih predmetnih radnji te vješto balansiranje s različitim intenzitetima tragičnosti. 
  
  S obzirom na kontekstualne datosti Organizacijski odbor strukturirao je program što je bolje mogao, igrajući na kartu smijeha u ovim tmurnim vremenima. Trinaesti OLJK, usprkos nesretnom broju, ostao je načelno kvantitativno i kvalitativno vrijedan, a u širokoj paleti programa svatko je mogao naći nešto po svom nahođenju osim jednog sloja kazališnih entuzijasta – djece. Problem s OLJK-om koji postaje tradicionalan poput same manifestacije je oskudnost dječjeg programa. Od zastupljenih izvedbi tri su bile namijenjene onim najmlađima (Palačinka mog života, Jamesove mačke i Zmrdica in Zmrdek), a i od te tri jedna je, iako dojmljiva i prilagođena da nadilazi jezične barijere, bila na slovenskom jeziku koji djeca nisu mogla pratiti, a druga apsolutno nije prilagođena djeci niti sadržajem niti formom. Sve institucije vezane uz OLJK napokon moraju osvijestiti da se najmlađe ne može i ne smije podcjenjivati i ignorirati jer na njima leži budućnost kulture, grada i tih istih institucija. Kako očekivati da će oni jednog dana biti srce i duša kulture i grada ako im se odmalena ne pruža prilika da se navikavaju na kulturu, oblikuju i uzdižu?
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 14. srpnja 2013.

Piše: