Smijeh između elegancije i kiča

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Eric Idle – John DuPrez, Monty Python's Spamalot, red. Igor Mešin, dir. Krešimir Batinić

• 
  
  Vedra i razigrana ekipa pjevača, glumaca, svirača, plesača te onih zakulisnih igrača razveselila je u subotu, 14. prosinca 2013. sve ljubitelje mjuzikla, ali i one koji će to tek postati. Na programu Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija našao se mjuzikl Erica Idlea i Johna DuPreza Monty Python's Spamalot koji je, kako podnaslov kaže „s užitkom maznut iz filma Monty Python i Sveti Gral“. Premda je vijest o Montyju Pythonu prilično stara (televizijska serija koju su na BBC lansirali Graham Chapman, John Cleese, Terry Gilliam, Eric Idle, Terry Jones i Michael Palin, prikazivala se između 1969. i 1975.), po mnogočemu je još uvijek vrlo moderna i aktualna, a tip – često besmislena, ponekad krajnje nepristojna i doista bez dlake na jeziku – humora i danas nalazi svoju publiku diljem svijeta. Prvi mjuzikl s temom Montyja Pyhona nastao je 2005; do sada je obišao svijet, pa je već bilo krajnje vrijeme da se pojavi kod nas.
  
  Zato je publiku – i one redovite posjetitelje kazališta, i one manje redovite – posebno razveselila ideja kazališta Komedija na čelu s producentom Nikom Pavlovićem te redateljem Igorom Mešinom i njegovim iskusnim pomoćnikom, Damirom Lončarom (obojica nastupaju u naslovnoj ulozi kralja Arthura – možemo samo nagađati koliko su se dugo svađali koji će nastupiti na premijernoj večeri) da prikažu zagrebačkoj publici kako se Monty Python s velikom lakoćom može prebaciti u suvremenost Hrvatske. Dva vjenčanja na kraju mjuzikla – jednog dvospolnog i jednog istospolnog para – kao da su tu namjerno, da dodatno podriju nedavne referendumske događaje. No sve je već četrdesetak godina zapisano u filmskom scenariju, a već osam godina u tekstu Erica Idlea za mjuzikl Spamalot, što znači da je problematika daleko starija nego si mi u malenoj Hrvatskoj zamišljamo.
  
  Monty Pythonovci nikada nisu poznavali granice kojima su pikali u ovu ili onu temu, tako da igre oko podjele uloga (ne računajući onu koju su zakuhali redatelj i pomoćnik redatelja) jednostavno nisu poznavale dobne ni spolne prepreke. S jedne strane moglo bi se reći da je Monty Python's Spamalot šovinistički mjuzikl, jer uglavnom ne dopušta ženama da glume i pjevaju, no to je u duhu srednjevjerkovne tradicije (muškarci glume ženske uloge), tako da je, primjerice, uloga Galahadove majke pripala Goranu Malusu. Ali Malus u mjuziklu igra cijeli niz različitih uloga (stražar u kuli, francuski provokator, Conocrde, Galahadova majka) tako da se čovjek zapita o financijskim mogućnostima kazališta Komedija kada toliko eksploatira jednog čovjeka. Ista se stvar ponavlja s Ivicom Zadrom, koji je u mjuziklu izuzetno strogi otac princa Herberta (on  je, u stvari, toliko strog da svima u mjuziklu, a ne samo svom dragom sinu Herbertu, brani pjevati – što je vrlo nezgodno s obzirom na to da se u svakom mjuziklu mnogo pjeva). Osim što je otac princa Herbarta, Zadro je i vitez Ni, pa i brat Manard... – sindikat će u kazalištu uskoro imati pune ruke posla.
  
  Jedna je pjevačica-glumica ipak našla svoje mjesto u tako šovinistički (ili srednjevjekovno?) složenoj pretežito muškoj ekipi. Renata Sabljak je bila Gospa od Jezera i ta joj se uloga – očito – iznimno svidjela (premda u drugom činu ima točku pred zastorom u kojoj se buni da joj nije dodijeljen niti jedan jedini broj). Karikiranje lika iz poznate legende, potpuno izokretanje Gospe od Jezera u zvijezdu show businessa te neprestano balansiranje na rubu između fantazije i stvarnoga, elegancije i kiča – na kojemu, uostalom, balansira cijeli mjuzikl – Sabljak je ostvarila ne s samo lakoćom (jer tako uvijek pjeva), nego s velikim guštom.
  
  Ostatak pjevačko-plesačke ekipe bio je potpuno ujednačen, tako da su se sudionici nadopunjavali pripovijedajući kroz smijeh, a ponekad sasvim besmisleno brbljajući kako bi prenijeli priču koja se bazira na legendi o kralju Arthuru, vitezovima okruglog stola i potrazi za svetim Gralom. Damir Lončar kao kralj Arthur odlično je parirao Renati Sabljak, koja je poput kraljice vladala svemirom pozornice. Lončar je, međutim, bio više običan kralj koji je na štošta reagirao kao sasvim običan čovjek. Ali je ipak uspijevao zadržati kraljevski autoritet, kao pravi vođa nekolicine vitezova od kojih je jedan nekada bio kmet (Đani Stipaničev doista se preobrazio u ulozi Sir Galahada), jedan prikriveni gay (sugestivni Saša Buneta u ulozi Sir Lancelota), jedan strašljivac koji se, međutim, mnogo bolje snalazi na pozornici, u mjuziklu, nego pred naoružanim Francuzima ili – ne dao Bože – strašnim i krvožednim zecom (Dražen Bratulić kao Sir Robin) te Sir Bedevere koji je poseban baš zato što se ni po čemu ne ističe (Dražen Bratulić). Svi su se Vitezovi potrudili skinuti kretnje, mimiku, geste, pa čak i način razmišljanja originalnih Pythonovaca, pa su se u njihov nastup itekako mogli uživjeti svi ljubitelji serija i filmova.
  
  S druge strane, pravi um, savjetnik kralja Arthura Patsy, odnosno Ronald Žlabur, morao je tijekom predstave glumiti i kmeta i konja. Vrlo je vjerojatno da za inventivno bubnjanje o kokosove orahe (kojima je imitirao topot konjskih kopita) nije dobio poseban dodatak na plaću. Bez obzira na njegovo moguće osobno nezadovoljstvo, publika je uživala u Žlaburevom utjelovljenju Patsyja – s jedne strane bedast ali vjeran, a s druge strane postojan, pomagao je vitezovima da se potpuno ne izgube, a pjevanjem je mijenjao kralja kada je god zatrebalo. Dok je kralj imao svog fizičkog zamjenika, Bog nije. Legendarni Tonko Lonza je u predstavi Bog – strašan, mudar i nevjerojatno smiješan. On se fizički ne pojavljuje (što i dolikuje Bogu) ali glasom uspijeva uzdrmati sve prisutne. S njim je sigurno potajice komunicirao Željko Duvnjak pojavljujući se (i on!) u tri različite uloge (igrao je povjesničara, Crnog viteza i čarobnjaka Tima).
  
  Dok su mnogi članovi ansambla grcali zbog previše posla koji im je donijela kriza, jedan je sudionik mogao biti prezadovoljan svojim angažmanom u mjuziklu Monty Python. Dirigent Krešimir Batinić, upravljajući pjevačima na pozornici i orkestrom u kazališnoj rupi, imao je potpuno odrješene ruke. Na početku predstave, još u uvertiri, upucao je pištoljem neposlušnog trubača koji nije navježbao svoju dionicu te je time uveo red među sve članove orkestra. Preživjeli su svirali odlično.
  
  U predstavi su, skriveni negdje iza kulisa, vlastitim maštarijama sudjelovali i scenograf, oblikovatelj svjetla i trik kostima Ivo Knezović, koreograf Bojan Valentić te kostimografkinja Mirjana Zagorec. A moram spomenuti i Srđanu Šimunović i Ivana Pavlovića koji su osmislili vjerojatno najduhovitiju programsku knjižicu na svijetu. Knjižicu će autorica ovog teksta (koji je dijelom nadahnut upravo njome) još neko vrijeme s užitkom prelistavati prisjećajući se pojedinosti iz predstave.
  
  I na kraju, stvarno: always look on the bright side of life!
  
  © Irena Paulus, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2013.

Piše: