Lutkarstvo kakvo zaista trebamo

Dječje kazalište Dubrava, Zagreb, Umjetnička organizacija LOFT, Zagreb: Ludwig Bauer, Ronilac bisera, red. Sanja Milardović, Morana Dolenc

• 
  
  Tamo negdje postoji jedan neobičan otok, na kojem svi ljudi imaju sve što im treba, a živi se mirno i udobno, i svatko može biti onakav kakav jest – malo čangrizav, tvrdokorno šutljiv, blago povučen, brbljav i znatiželjan… I dok vrijeme teče blago poput morske struje, svaka se novost doživljava i većom no što jest, a izuzetni događaji pamte se dugo, dugo… Nježnu i na osobit način profinjenu priču s tog neobičnog otoka, pripovijeda nova predstava Dječjeg kazališta Dubrava, nadahnuta slikovnicom Ronilac bisera Ludwiga Bauera, a nastala u koprodukciji s Umjetničkom organizacijom LOFT. Puno ime koje se krije iza te skraćenice (Lutkarska organizacija koju fakat trebamo) duhovito, ali i dosta točno opisuje (i) domet predstave: to uistinu jest lutkarstvo kakvo fakat trebamo.
  
  Već desetljećima zagrebačko lutkarstvo, naime, životari na margini događanja, i samo uz povremene kreativne proplamsaje, uglavnom reciklira, vrti se u istim, istrošenim krugovima. Sad se, čini se nešto novo događa: u posljednjih godinu i pol dana u DK Dubrava ovo je treća predstava (nakon Lude šume i Kućnih duhova) koja lutkarstvo promišlja na zanimljiv, suvremen i djeci otvoren način. To bi moglo značiti, a nadajmo se i da znači, da je lutkarstvo kakvo fakat trebamo dobilo institucionalnu podršku koja je neophodna da bi se kreativna lutkarska igra mogla kontinuirano i poticajno razvijati.
  
  Nositeljice projekta, a onda i predstave Ronilac bisera, dvije su mlade lutkarice, obje svježe izašle iz školskih klupa: Sanja Milardović iz Osijeka, a Morana Dolenc iz Charleville-Mezieresa. Osim što u predstavi igraju, one zajedno potpisuju i režiju, a uspješnost predstave pokazuje kako su medij fino savladale, pa se u njemu mogu i igrati i poigravati, biti i mudre i poetične i duhovite. Dobar dio zasluga dakakoide na račun pisca. Priča Ludwiga Bauera ima sve ono što treba da bi držala pažnju i otvorila prostor za emotivni doživljaj: poziva nas na putovanje u neko davno vrijeme na već opisani neobičan otok, pa dok gotovo čujemo valove koji se lijeno lome i gotovo vidimo nepreglednu pučinu, pred nama se odvija vrlo živa priča o ljubavi, uokvirena čitavom galerijom zabavnih likova i sitnih dogodovština.
  
  Likovni izraz (Drago Dolenc) podsjeća na pitomo šarenilo Voje Radoičića, a pokazuje pritom i dosjetljivost koja nenametljivo otvara prostor za ulazak simbola: kapetan Apriori Apropos dolazi na otok jedrenjakom, a brod je nacrtan na jednoj strani velikog kofera (na drugoj je more), lijepa Brnistra malo govori i stidljiva je, pa kad ode čuvati kozu, okrene nam leđa i pretvori se u kamenu kapelicu… Jednostavna i prijenosna scenografska konstrukcija otvara se u različite prostore za igru i dodaje dinamičnost predstavi. Lutke su sitne, ali ostavljaju dojam masivnosti (pa i snage), imaju pokretna usta i još poneki dio tijela, već prema potrebi lika i priče. Dvije animatorice igraju sve uloge, uigrano vladajući animacijom. Najmanje su uspješne u stalnim promjenama glasova, ali to nadoknađuju visokom izvođačkom energijom koja se vidi kako u lutkarskom dijelu, tako i u glumačkom okviru u kojem pokazuju pripovjedačice iz današnjice koje nam iz važnih razloga žele ispričati priču.
  
  Predstava je lutkarski promišljena i dosjetljiva, ima pažljivo izgrađenu atmosferu, i ostavlja fini misaoni trag iza sebe. A budući da je relativno malenog formata, sva je zgoda da će još bolje komunicirati u intimnijim prostorima, ako bude sreće pa krene djeci u goste.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2013.
  
  Ludwig Bauer
  Ronilac bisera
  redateljice Morana Dolenc, Sanja Milardović
  premijera 25. listopada 2013.
  scenografija i lutke Drago Dolenc, glazba Nenad Brkić
  izvode: Morana Dolenc, Sanja Milardović

Piše: