Jedinim okom u današnjici

Teatar &TD, Zagreb, de facto, Zagreb: Pavlica Bajsić, Saša Božić, Dezerter, red. Saša Božić

• 
  
  Novu sezonu Teatra &TD otvorio je Dezerter, dugoiščekivani autorski rad Saše Božića temeljen na dramatizaciji romana Kiklop, svojevrsni nastavak Glorije, premijerno izvedene 2012. godine u istom kazalištu. Predstavu otvara Nataša Dangubić jasnom aluzijom na završetak Glorije, kao da slijedi nastavak iste, no odmah se transformira u drugi Marinkovićev glavni lik.
  
  Iako je najavljen kao projekt nadahnut Marinkovićevim Kiklopom i filmom U zaklon (Take Shelter, 2011) Jeffa Nicholsa valja napomenuti da je gotovo čitavi scenski tekst preuzet izravno iz najcjenjenijeg hrvatskog postmodernističkog romana te se kao takav ispostavio jednom od uspjelijih prilagodbi romana scenskoj izvedbi u posljednje vrijeme. Autori su kondenzirali radnju, izabravši ključne i prepoznatljive prizore proznog predloška te se prije svega fokusirali na samu okosnicu romana postupnu degradaciju već labilna glavnog lika u kriznoj društvenoj situaciji. Točka koja spaja Melkiora Tresića s glavnim likom spomenutog filma pitanje je gdje prestaje strah i počinje paranoja, kako se obraniti od stvarnosti, a kako od sama sebe. Osim tjeskobne atmosfere, zvukova koji prizivaju dojam nadolazeće oluje te nekoliko replika, film evocira i scenografija u dalekoj pozadini pozornice – biljke poslagane u nekoliko redova na koje se u jedom trenutku zaista spušta sitna kiša.
  
  Ženski likovi u Kiklopu nisu mnogo više od lijepih ljuštura, praznih ploča na koje muškarci projiciraju svoje želje i fantazije. Božić je tu dimenziju hipertrofirao tako što je Enku, vođenu animalnim potrebama i karnalnim užicima, pretvorio u zaigranu kuju, a Vivijanu, ljepoticu ograničenih intelektualnih kapaciteta u živu lutku tijekom većeg dijela predstave leđima okrenutu publici. Pritom je Enku senzualno i samouvjereno odigrala Milica Manojlović, već viđena u sličnim ulogama, dok je Vivijana Petre Hrašćanec u pokretu neupitno elegantna i sigurna, no kao lik ponešto bljeđa. Kao osobito zanimljiva odluka izdvaja se odabir glumica za Marinkovićeve muške likove. Ana Karić, čije je vrhusko glumačko umijeće suvišno posebno isticati, iznenađuje kao izbor za lik Maestra, no prenosi ga sa svom karakterističnom težinom, gorkim humorom i dodatnim specifičnim dostojanstvom. Nataša Dangubić uvjerljivo igra Melkiora Tresića izvrsno nijansirajući njegovu boležljivu iscrpljenosti, prirođenu senzibilnosti rastuću histeriju. Suptilna igra rodovima dostiže jedan od svojih vrhunaca u trenutku kada Dangubić vuče analogiju između žene i kanibala kao stvorenja orijentiranih na sebe same – one koje žele sebe ljubiti i oni koji žele sebe proždrijeti.
  
  Od ostalih likova iz romana, svoj su scenski prostor dobili kiromant Atma, pomalo misteriozni i manipulativni lik, koji uspješno utjelovljuje Rade Radulović, te Ugo, jedan od najduhovitijih i najelokventnijih likova povijesti hrvatske književnosti (sveden nažalost na tek nekoliko replika), kojeg utjelovljava još jedna neusporediva glumačka zvijezda – Livio Badurina.
  
  Najavljivana politička dimenzija predstave, odraz „nesigurnosti hrvatske inačice liberalnog kapitalizma“, ostaje zapravo neizrečena ili pak izražena na toliko općenitoj razini da je teško prepoznatljiva. No, s druge strane, Božićev je redateljski pristup prepoznatljiv prije svega u estetici i izraženom, stiliziranom pokretu. Svi su likovi neprestano na pozornici, u neprekidnom pokretu, a kreću donekle poput marioneta, sva je težina na tijelu kao mehanizmu, što u obradi ovog konkretnog teksta dobiva dodatni smisao zbog njegove permanentne preokupacije upravo tijelom. Sve teme i motivi, koji se provlače kroz roman, pa tako i kroz predstavu, lome se na tijelu: hrana, piće, bolest, smrt, seks, kanibalizam... Maestro izgovara: „Čak ni ovo tijelo više nije moje, ja sam ga prodao medicinskom fakultetu i zapio ga odavno.“ U estetskom smislu, zaokruženu i atraktivnu sliku sklapaju minimalistička scenografija Zdravke Ivandije, monokromatska kostimografija Petra Trbovića te vrlo važna igra svjetlom koju pažljivo vodi Miljenko Bengez. Sve su boje intenzivne i oštro kontrastirane, a glazba Alena i Nenada Sinkauza, čije su izvedbe uvijek nepogrešivi audio-vizualni spoj, izvrstan je dio uprizorenja.
  
  Predstava koja okuplja toliko snažnih umjetnički ličnosti – različitih generacija, pozadina, čak sfera izvedbenih umjetnosti – vrlo se lako može dati rezultat koji je daleko od zbroja pojedinačnih vrijednosti, no to se ovom prilikom nije dogodilo te je konačni rezultat zanimljiv i cjelovit. Ipak, Dezerteru se može uputiti i jedan prigovor – predstava je mogla biti dulja, dublja i razrađenija. Naprosto je velika umjetnička šteta da uz mnoštvo provjerenih talenata zagrebačke i hrvatske kazališne scene projekt jedva da zagrebe površinu njihovih stvarnih potencijala.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 20. listopada 2013.
  
  Pavlica Bajsić, Saša Božić
  Dezerter
  redatelj Saša Božić
  premijera 16. listopada 2013.
  glazba Nenad i Alen Sinkauz, scenski pokret Petra Hrašćanec, scenografija Zdravka Ivandija, kostimografija Petar Trbović, svjetlo Miljenko Bengez, vizual Romano Decker, Dejan Kutić
  izvode: Nataša Dangubić, Ana Karić, Petra Hrašćanec, Milica Manojlović, Livio Badurina, Rade Radolović, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz
  

Piše: