Surova realnost

Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula: Tennessee Williams, Tramvaj zvan žudnja, red. Dražen Ferenčina

  • Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula: Tennessee Williams, Tramvaj zvan žudnja, red. Dražen Ferenčina

    „Ne zanima me stvarnost, već iluzija.“ – izjava je koja najbolje opisuje stanje uma i način života Blanche DuBois, jednog od glavnih likova drame Tramvaj zvan žudnja Tennesseeja Williamsa, jednog od velikana svjetske dramske književnosti koje ćemo ove sezone moći vidjeti na pozornici INK-a. Riječ je o teškom i zahtjevnom, ali vrlo intrigantnom i zanimljivom djelu kojim je u Puli otvorena nova kazališna sezona. Tekst je preveo Ivo Juriša, a radnja je, ponajviše zbog istoimena filma u kojem su u glavnim ulogama nastupili Marlon Brando i Vivien Leigh, dobro poznata mnogima. Iako su se glumci pod redateljskom palicom Dražena Ferenčine prihvatili zahtjevna posla, svi su ga redom odlično odradili. U najavi premijere glumci su isticali kako su, zbog pomalo neobične scene, imali strah od visine. Sudeći po viđenom, itekako su ga uspješno prevladali.

    Helena Minić je u ulozi Blanche pokazala glumačku zrelost interpretirajući nesretan i tragičan lik kojeg u životu održava jedino žudnja – žudnja za izgubljenom mladošću, nježnošću i ljubavlju. Na trenutke vesela, pa vrlo brzo očajna i ponovo euforična, njezina Blanche s lakoćom miješa snove i javu te uljepšava realnost. Blanchinu brižnu sestru Stellu uvjerljivo tumači Lana Gojak, a trio glavnih protagonista upotpunjava i sjajni Petar Ćiritović kao surovi i realni Stanley Kowalski. Nerijetko nasilan i vrlo grub, kako prema Blanche tako i prema Stelli, Stanley je lik koji, iako negativan, svojim grubim šarmom osvaja srca gledatelja čemu je vrsnom glumom pridonio i sam Ćiritović.   
    Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula: Tennessee Williams, Tramvaj zvan žudnja, red. Dražen Ferenčina
    Uz pomoć koreografa Rajka Pavlića redatelj je u pojedine prizore vješto ukomponirao i ples, a taj je  klasik Ferenčina (koji potpisuje i dramaturgiju) vrlo mudro odabrao s obzirom na njegovu aktualnost jer je i danas jasno da opstaju samo oni koji čvrsto stoje na zemlji. Jednostavna scenografija Igora Vasiljeva obogaćena je njegovim video animacijama koje su poslužile kao svojevrsna podloga željeznoj konstrukciji koja čini dom Stelle i Stanleyja smješten na vodi u koju Ferenčina dosjetljivo smješta neke od najupečatljivijih scena čime naglašava njihovu dramatičnost. Tome je dakako pridonijela i glazba Igora Karlića te svjetlo Denija Šesnića. Poseban vizualni dojam dala je novost u hrvatskom kazalištu – kompjuterska animacija, tzv. mapping zahvaljujući kojem je Marko Bolković dao modernu notu ovom klasiku (Posebice je to dobro iskorištemo za prikaz vatre u sceni požara.)

    Iako traje više od dva sata pulski Tramvaj zvan žudnja, napetim dijalozima, intrigantnom radnjom i atraktivnim kostima Marite Ćopo (posebice Blanchinim haljinama) te povrh svega sjajnim interpretacijama, bez teškoća drži pozornost gledatelja. 

    © Paola Albertini, KAZALIŠTE.hr, 10. listopada 2013.

kritike i eseji