Novo motrište grada i Igara

64. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2013.: Boris Bakal, Otac Hrabrost, red. Boris Bakal

• 
  
  Otac Hrabrost, druga dramska premijera 64. Dubrovačkih ljetnih igarama, na tragu je Brechtova teksta ali još više njegovih političko-kazališnih namjera, od kojih Boris Bakal, autor i redatelj projekta, kreće u novo promišljanje hrabrosti, odgovornosti i preživljavanja pod svaku cijenu. Majka Hrabrost Bertolta Brechta, i Otac Hrabrost autora Borisa Bakala, uz druge brojne koautora ovog projekta zajedničkim su umjetničkim pregnućima i nadahnućima izazvali Grad, kazališno hrabro nanovo izlažući, na pet glavnih lokacija unutar gradskih zidina, puno razloga i puno zapita o gradu i o Gradu. Interdisciplinarno, kako to već Boris Bakal odvodeći nas na svoj performans uobičajeno nudi, Majka Hrabrost odmjerila se s Ocem Hrabrosti u dubrovačkom svakodnevlju jednako nedostajućim hrabrostima.
  
  Brechtova je Majka Hrabrost izdala sve što je mogla, domovinu, sebe, svoju djecu, život da bi preživjela i sve je ali nije hrabra, i upravo je zato nama danas nalik, a Otac Hrabrost nedostajući je mit grada, zajednice, koji postavlja pitanja, koji govori o izborima i odgovornostima za izbore, pa čak i kad oni to nisu. Kad je netko izabrao, ili se samo zatekao u odabiru slike grada/svijeta koju živi.
  
  U skladu sa svojim pretežitim umjetničkim interesomi prigodom realizacije projekta Otac Hrabrost Boris Bakal predstavu organizira metodom poetske potrage za spoznavanjem grada i njegova identiteta, a poroznošću dramaturgije predstave dopušta, traži i očekuje od svih sudionika projekta: glumaca, performera ali i publike i samoga Grada ravnopravno građenje kazališta. Novog, izmještenog motrišta suvremenosti i svevremenosti.
  
  Stoga nije u ovom projektu, kako smo to imali prigodu vidjeti i u svemu sudjelovati, riječ samo o dvije suprotstavljene hrabrosti, već i o jednoj smrti, u koju Boris Bakal smješta publiku, pa je tako oslobođenu sveg znanja i svih sjećanja upućuje na putovanje dubrovačkim prostorima, u potragu za novim osluhom odgovornosti, življenja, preživljavanja, ljubavi i smrti. Kroz niz upojedinjenih slika i zaokruženih prizora na pet postaja ovog kazališnog putovanja Gradom projekt se paralelnošću vremena zbivanja razvio i kao peterostrukost istodobnih, istih, ali i posve drukčijih, neponovljivih izvedbi.
  
  Naime, mjesto iz kojeg se zakoračilo u projekt, a publika je mogla sama izabrati hoće li to biti palača Sponza, Buža, prostor pod Minčetom, škola Centar ili pak Collegium ragusinum, i za tu prigodu dodjeljeni joj glumac-vodič koji je nadzire, upućuje u ljepost, u život, u mrak, strahove i tjeskobe, tajne gradskih prostora, i priča neke svoje, stvarne ili izmišljene intimne priče, odredilo je i sam tijek predstave. Odgovornost publike za odabir mjesta prvog prizorišta istodobno je podrazumijevala i odgovornost za viđeno, doživljeno i proživljeno. Količinu brehtovsko-bakalovske začudnosti novog spoznavanja poznatog grada u kojem se fikcija i stvarnost, u kojoj se scenska igra i život grada snažno dodiruju, međusobno uznemiravaju ali i nadopunjuju.
  
  Rije je o pet predstava, pet šetnji Gradom u kojima se od publike tražilo puno, ali još više od samih glumaca i izvođača ovog projekta koji su neprestalno morali mijenjati svoju priču prema zahtjevima grupe koja ih pohodi, ali i slučajnih prolaznika koji ih mimoilaze.
  
  Novo lice grada/Grada hrabro su nam pokazali vodiči performeri ili u konkretnom slučaju kojem smo nazočili izvrsna glumica Jelena Lopatić, vodič kroz sve zapuštene postaje „križnog neotkrivenog kruzerskog puta“ nježno nam unutar zadanog komercijalnog rasporeda šapćući svoju intimnu dubovačku priču. Našu priču, kao poetiku sjećanja nasuprot prizorima zbilje. Doista impresivno i poticajno. Naravno, tu su bili i odlični glumci/performeri koji igraju svoju sliku petopostajnog puta.
  
  Od Sponze, preko skrivene intime Buže i javnog dječjeg igrališta pod Minčetom, pa male škole svakodnevnog tek naizgled beznačajnog života u Školi i velikog znanja malih i velikih slabosti, velikih i malih hrabrosti, ljubavi i smrti u vrtu Jezuita, bila je to doista izvanredna šetnja publike i glumice, i odličnog Festivalskog dramskog anasmbla, za koji čak i nije važno kako se zovu pojedini akteri, jer danas jesu to što jesu a sutra nisu to što jesu baš kao što to i publika jest/nije, jer novom izvedbom i novom prostorom svi mijenjaju svoje uloge. Neponovljiva je to izvedba i svojom redateljskom namjerom koja je rezultirala izvrsnošću scenske prezentacije svih protagonista, svih dramskih likova bez lica čije obrise zacrtava i nanovo oblikuje trenutačna dubrovačka festivalska publika, ali i sami izvođači koji odgovaraju na njezine izazove.
  
  Sve se to ovu predstavu činilo drukčijom i svježijom, a kazališna avantura Borisa Bakala zajedno s umjetničkim timom suradnika, publikom i slučajnim prolaznicima i Dubrovnikom kao jednakovrijednim koautorom projekta , pokazala je i mogućnost novog motrenja Grada i stvaranja teatra Igara unatoč svim komercijalnim ometanjima, zaposjedanjima i uzurpiranjima grada i gradskih prostora.
  
  © Marina Zec-Mijović, KAZALIŠTE.hr, 29. kolovoza 2013.
  
  Boris Bakal
  Otac Hrabrost
  redatelj Boris Bakal
  premijera 13. kolovoza 2013
  dramaturginja Nina Gojić, asistentica redatelja Mila Pavičević, umjetnički suradnik i izvođač Aitchison William, scenograf i izvođač Leo Vukelić, asistent produkcije Luka Jerković
  izvode: Hrvojka Begović, Mia Biondić, Goran Bogdan, Srećko Horvat, Ivana Krizmanić, Zrinka Kušević, Jelena Lopatić, Emil Matešić, Bojan Mucko, Amanda Prenkaj, Marina Redžepović, Marija Šegvić, Silvio Vovk, Leo Vukelić i drugi autori projekta

Piše: