Vrhunski politički teatar

37. dani satire Fadila Hadžića, Zagreb 5. –21. lipnja 2013.: Prešernovo gledališče Kranj, 25.671 – Moja dežela, autorski projekt Olivera Frljića

• 
  
  U predvorju prije početka predstave glumac u nekoj vrsti uniforme zabranio je ulaz svima koji ne predaju osobnu iskaznicu. Bio je to jedan od postupaka kojima je autor projekta 25.671 od samog početka uspijevao maksimalno usredotočiti gledatelje na temu predstave koja je sadržana i u njezinom nazivu. Broj 25.671 je broj izbrisanih, onih stanovnika susjedne nam države koji nisu tražili ili nisu dobili državljanstvo, jer su imali stalno prebivalište, ali ne i državljanstvo dotadašnje Republike Slovenije, pa su prema jednom od prvih zakona nakon njezina stjecanja neovisnosti bili proglašeni strancima. Pritom je pitanje državljanstva bilo manje važno od prava prebivališta koje više nisu imali bez državljanstva, pa su zbog toga izgubili stanarska prava, posao, pravo na školovanje i zdravstvenu zaštitu. Neki su deportirani iz Slovenije, a drugi su postali građani drugog reda koje su mnogi doživljavali kao neprijatelje, pretežno pripadnike omrznute JNA (iako je takvih bilo tek nekoliko stotina). Na samom završetku predstave nakon što glumci prikupe dobrovoljne priloge za izbrisane postavljaju pitanje gledateljima da li pristaju u znak solidarnosti da se unište i njihovi dokumenti kako bi doživjeli barem mali dio problema s kojima su se morali nositi nesretni ljudi bez državljanstva i prebivališta tijekom više od dvadeset godina i s kojima se nose i danas i pored nekoliko zaključaka slovenskih vlasti, a i ustavnog suda, te u posljednje vrijeme i zaključaka Europskog suda za ljudska prava da nepravdu treba ispraviti i platiti odštetu.
  
  No, to je samo okvir za izvanredno dojmljivu društveno angažiranu predstavu. Potaknula ju je Marinka Poštrak koja je nedavno dobila Veliki bršljanov vijenac (nagradu Združenja dramskih umetnikov Slovenije) za životno djelo za dramaturgiju i kreiranje repertoara kranjskog Prešernovog gledališča, a Oliver Frljić je upravo u toj ideji pronašao nastavak svog i kazališnog i životnog angažmana kojim je u većini država nastalih raspadom Jugoslavije postigao iznimno vrijedne teatarske domete. Ovdje je bitan dio predstave i jasno određenje problema i odgovornosti onih koji su ga proizveli, ali i odnosa sredine prema ljudima koji su naglo degradirani. Ansambl predstave koji itekako zaslužuje da se navedu imena svih njegovih članova (Vesna Jevnikar, Darja Reichman, Miha Rodman, Vesna Slapar, Aljoša Ternovšek, Borut Veselko, Matjaž Višnar, Maja Frančeškin, Maja Rekar i Bojan Stojanov) jednako je dojmljiv i kada prezentira autoritete koji su odlučili o sudbini izbrisanih i kada pokazuje svakodnevni sitni nacionalizam (koji naravno nije jedino slovenski specijalitet) i odsutnost suosjećanja s dojučerašnjim susjedima i prijateljima.
  
  Već se u tom dijelu pokazuje kako Frljić i glumački ansambl gotovo do perfekcije dovode brehtijanski efekt otuđenja – ne uživljujući se u likove nego ih predstavljaju s takvom distancom da se ni gledatelji ne mogu s njima poistovjeti nego razmišljati o prikazanom. Na sličan način glumci oblikuju karakterističnu stvarnu priču o jednoj četveročlanoj obitelji izbrisanih – ocu, majci, kćeri i sinu koji u ranim tinejdžerskim godinama nije podnio promjenu odnosa sredine i svojih vršnjaka prema sebi, ali i prema cijeloj obitelji i počinio je samoubojstvo. Dijelove ispovijesti tih likova (koji se na kraju predstave doista i pojavljuju na pozornici dok gledatelji na njoj traže svoje na početku predane dokumente) tumače iznimno izražajno razni glumci, pa niti tu – bez obzira na suosjećanje – nema neposredne identifikacije publike, a uz to promjene interpreta naglašavaju kako se ne radi samo o pojedinačnoj tragediji nego da su se slične nesreće događale i mnogima drugima.
  
  Slojevitosti značenja ove iznimno dramatične predstave jednako je toliko pridonijela i velika središnja scena u kojoj glumci improviziraju žučnu diskusiju zastupajući različite stavove pojedinca – vjerojatno dijelom vlastite, a dijelom i nekih drugih osoba da bi se vidjela različitost individualnih odluka, što je ne samo scenski efektno nego i razbija pojednostavljenu sliku odnosa sredine prema problemu na razlike i nijanse u kojima svatko postaje odgovoran za sve svoje postupke i njihov udio u ovom traumatičnom događaju. Takva različitost motrišta uz nijansiran prikaz složenosti i isprepletenosti društvenih i pojedinačnih ideja, stavova i ponašanja omogućila je Frljiću stvaranje sjajnog političkog kazališta koje svojim zamislima izvanredno sugestivno djeluje na gledatelja.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 13. lipnja 2013.

Piše: