Europski obzor gledan s pleća divova

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Miroslav Krleža, Tri kavaljera frajle Melanije, red. Georgij Paro

• 
  
  Možete ga zanemariti u monografijama, zaboraviti napisati osvrt na njegove predstave, ali njegovo djelo progovara iz svakoga bića hrvatskoga kazališta. Georgij Paro redatelj je koji je točka o koju se ili opiru ili pred kojom uzmiču oni koji stvaraju naše kazalište. „Zašto bih ja radio ono što oni žele?“ – pita Paro i već desetljećima radi po svome. Prije trendova stvarao je trendove, a potom bi ih napuštao i prepuštao se nekim vlastitim matricama i maticama. Upravo su takva Tri kavaljera frajle Melanije. Cijeli se život bavio Krležom, dramatizirao njegove velike romane (Banket u Blitvi, Zastave), postavljao njegove drame (Gospoda Glembajevi), opirao se i upirao na Krležu, ne mareći niti onda kad su drugi od Krleže (nakratko) zazirali početkom devedesetih prošlog stoljeća.
  
  Sada, kada Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu ima uistinu veliku predstavu, nastalu na osnovi malenog predloška, svjedočimo kako je veliki redatelj ostao velik i u zreloj dobi svog života hodeći svojim stazama. Krležin mladenački roman Tri kavaljera frajle Melanije objavljen je 1922. godine, a autor ga je odbio nanovo tiskati za svog života, Paro je izvukao iz pretinaca svoje mašte, takorekuć kao školarac ispod klupe, i pročitao je nedopušteno štivo. Prokazao je i pokazao svoga Krležu, svoga mladoga Krležu, kao zaigrana pisca koji je istovremeno pripadnik moderne i otpor toj moderni. No, teško je uočiti kako se to Paro igra s nama, što je tu zapravo Krleža, a što Paro? Prebire tako Paro po Krleži, pretvara ponovo njegov roman u izazovnu, naoko lepršavu dramu, gotovo mjuzikl, uz nemalu i predragocjenu pomoć dramaturga Marijana  Varjačića.
  
  Naslovni je lik mlada imućna dama, koja svoj materijalni i duhovni imutak troši s pogrešnim muškarcima, a jedini pravi, četvrti kavaljer, pisac Marijan Ksaver Trnin, krije pod svojim crnim plaštem štošta od onoga što je Krleža bio ili barem želio biti u svojoj mladosti. Da, pričalo se po Zagrebu, kako postoji određena gospodična koja je tvrdila da je zahvaljujući Krleži spiskala svoj imutak i prokockala svoje šanse za kvalitetnu udaju. No, Melanija se bavi vremenom koje je tome prethodilo, vremenom kad je i 20. stoljeće bilo mlado, vremenom proljeća života naraštaja koji je stvorio Europu kakvu danas poznajemo, Europu kao kulturno žarište svijeta i moderne misl, ali i Europu kao mjesto i okidač najstrašnijih ratova. Tri kavaljera frajle Melanije nije kao druge predstave Georgija Para nadahnute Krležom, masovnim ratovima i povijesnim preokretima u kojima su se brisale i crtale nove granice. Melanija govori o ratovima srca i srcem. Ovaj je put, kako bi to Krleža rekao, Paro neusporedivo manje cerebralan, a višestruko se prepustio srcu. Ovo bi mu prije mogla biti mladenačka, nego predstava koju radi kao inventuru svog bavljenja kazalištem i Krležom. I zato je svježa, dobra, snažna i velika. I zato je neočekivana, ali priželjkivana.
  
  Hana Hegedušić u naslovnoj ulozi strasna je, žustra je, raspjevana i rasplesana. Očuđujući koreograf Milko Šparemblek u trenutku vodviljsku atmosferu pretvara u prizor suvremenog baleta. Poput Pare, istovremeno parodira i potvrđuje žanr. Manirizam na djelu – u svakom elementu ove predstave. Hana Hegedušić svojim tamnim okom, u  kojem svako malo bljesne vatrena iskra, svoju je ulogu gradila posve intuitivno, njezina bi Melanija doista mogla u zreloj dobi postati Barunica Castelli, ona je sva od ćutila, sva daleko od bilo kakve cerebralnosti, a tako je i gradila lik. Tijekom predstave hodi po tankom užetu, bez zaštitne mreže, s povezom na očima, visoko iznad tla... I uspijeva stvoriti čudesnu ulogu koja plijeni pozornost i zaustavlja dah.
  
  Ozren Opačić, Miran Kurspahić i Jan Kerekeš, tri mušketira, tri udvarača koji prodaju jedan drugome svoju nesuđenu zaručnicu ili je iznevjeravaju na različite načine, ugodno su se smjestili u koži mladića i muškaraca kakvi su bili na cijeni početkom prošlog stoljeća. Svaki je od njih pronašao način kako da iskomentira svoj lik, a svaki je od njih pronašao tračak ironije, jer muškost se  itekako promijenila od tog vremena. Svojim zafitiljenim brokovima najviše je provocirao Kurspahić, Jan Kerekeš svog je Narcisa snažno argumentirao, a Ozren Opačić posve nas je uvjerio kako je i to moguće, naime da se u krčmi može prodati, za sitne pare, vlastita zaručnica.
  
  Još jedna glumica osvaja nizom malenih, ali britkih, posve različitih uloga. Sunčana Zelenika Konjević, koja se u trenu preoblikuje u žene raznih dobi, od vremešne Gazdarice, do raspojasane mlađahne Anke, rasplela je svoj glumački dar i obogatila ga drskim i energičnim žarom zaigranosti i radosti susretanja na sceni s vrhunskim piscem, redateljem i ansamblom. Komičarka i glumica od formata. Ansambl od dvadeset glumaca besprijekorno je uigran. Paro je ponovo uspio postići sa svojim Varaždincima (poslije čudesnog Svatkovića) da daju najbolje od sebe, da daju ono što niti ne slute da se krije u njihovim kreativnim bićima.Treba li reći da je scenografkinja Dinka Jeričević glumcima pružila posve snovite prostore za igru, čas je to otvoreni prostor, čas se pozornica pretvara u gluhu sobu koja pritišće zidovima i stropom svoje likove koji se guše i žele van...
  
  Kostimografkinja Diana Kosec-Bourek također si je dala maha. Hoće li se uskoro izgubiti ta preciznost u detalju, ta točnost u vremenu, znakovitost koja skladno slijedi redateljsku i dramaturšku nit? Diana Kosec-Bourek potvrdila je da još uvijek postoje posljednji Mohikanci koji znaju skrojiti kvalitetnu haljinu, hlače s crtom i građansko odijelo u kojima glumci mogu disati, govoriti, kretati se i plesati. Likovnost predstave, za koju su zaslužne Dinka Jeričević i Diana Kosec-Bourek upravo je besprijekorna. Uz oblikovanje svjetla koje potpisuju Dinka Jeričević i Marijan Štrlek, vizualni elementi ove predstave maksimalno koriste mogućnosti pozornice varaždinskoga HNK rušeći bočne i stražnje zidove kazališta. Naposljetku, glazba koju je izabrao i skladao Dragutin Novaković Šarli u svakom djeliću prianja uz skladan, damski, vitki i gipki, nadasve ženstveni oblik Melanije. Slatko-gorko, malo plesa, malo buđenja uz mamurluk poslije neprospavane noći uz diskretne taktova u svijetu bez takta.
  
  „Staromodna pripovijest kad je umirala hrvatska moderna“ podnaslov je Krležina romana, a Paro je taj citat podcrtao u programskoj knjižici. Cijeli svoj redateljski i stvaralački vijek Georgij Paro promišljao je autorsku, stvaralačku i potom kazališnu poziciju nas u okvirima Srednje i potom čitave Europe, a najčešće potaknut upravo Krležom, koji je prvorazredni srednjoeuropski pisac. Sada, kada svjedočimo svojevrsnom umiranju dramskoga kazališta, s Tri kavaljera frajle Melanije Paro nas budi iz posve pogrešna uvjerenja kako ničega i nikoga nije bilo prije nas i kako sve moramo ispočetka u novoj Europi. Krleža, Paro i njegovi mnogi vršnjaci čini se da su ipak divovi na čija pleća bi se trebali popeti neki novi, drski i odlučni patuljci. Jedino ćemo tako svi zajedno vidjeti dalje i bistrije. 
  
  Redatelj Miran Kurspahić, koji je prihvatio zahvalnu ulogu u ovoj predstavi, a koji je jedan od čuvenih odmetnutih redatelja na svojevremenom pokušaju puča na Akademiji dramske umjetnosti, možda je snažan i kazališni i stvaralački znak da različitost može zajedno i da postoji matrica u koju se može upisati i njegov naraštaj, bez prethodna brisanja kolektivne memorije. Uostalom, nekima od nas one su i važne i presudne uspomene, dakle one su dio i našeg identiteta, kao gledatelja i kao kritičara. One su – dakako -- predstave koje smo gledali i koje će umrijeti kad umre i posljednji njihov gledatelj koji ih pamti. Paro će nas, zacijelo, još koječim zadužiti i iznenaditi. A na nama je – pamtiti. 
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 20. lipnjaa 2013.

Piše: