Između Boga i Vraga

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Fjodor Mihajlović Dostojevski, Braća Karamazovi, red. Dejan Projkovski

  • Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Fjodor Mihajlović Dostojevski, Braća Karamazovi, red. Dejan Projkovski

    Zagledan u stvarnost i zbilju svoga vremena, Dostojevski pozorno osluškuje glasove umirućeg vremena i iskrenja novog što se tek rađa motreći čovjeka i Boga u međusobnim odnosima. Iz sebe sama, iz svog osobnog životnog iskustva, ali i kolektivnog iskustva ruskog društva stvara osobitu filozofiju i osobitu književnost koja i danas, jednako kao i u vrijeme nastanka njegovih djela, uznemiruje čitatelje poznavanjem ljudske duše. Upravo se takvim poznavateljem odaje ovaj prvi veliki pisac suvremenog svijeta i u svom posljednjem, po sudu mnogih i najboljem romanu Braća Karamazovi, objavljenom 1880. Pisanju romana prethodio je dvogodišnji rad autora i duboko uranjanje u stvarnost, faktografiju i zbiljnost likova o kojima piše.

    Problemi o kojima njegovi likovi u romanu raspravljaju misli su i pitanja vremena kraja jednog stoljeća i kraja jednog svijeta, u čijem su središtu Bog i čovjek, dobro i zlo. Postojanje Boga u svijetu prepunom boli i patnje te njegova negacija od strane novog čovjeka koji dolazi, život s Bogom ili bez Boga za Dostojevskog su teme od izuzetna književnog i filozofskog interesa, pa se i svi likovi ovog velikog romana u svojim pojedinačnim sudbinama određuju upravo kroz Boga i slobodnu volju čovjeka.
    Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Fjodor Mihajlović Dostojevski, Braća Karamazovi, red. Dejan Projkovski
    Kroz dvanaest knjiga Braće Karamazovih, pisac ocrtava društvo i pojedince, misli i ideje, svijet i svjetove oživotvorene likovima jedne ruske obitelji. I njihove beskrajne rasprave, njihove iscrpljujuće borbe srca i uma, Boga i Vraga, razuma i vjere, zločina i kazne, oceubojstva i pokajanja te propitivanja opravdanosti dječjih suza koje Bog, ako ga ima, dopušta. Suprotstavljajući dva svijeta i dva svjetonazora i grupirajući svoje likove kao zagovaratelje vjere u Božji naum po kojem ljudska patnja ima svoje opravdanje u slobodi čovjeka koju mu je Bog ostavio i u konačnici služi dobru, i one koji Boga i od njega stvoreni svijet ne prihvaćaju, Dostojevski i svakom svom liku, svakomu od tri brata Karamazova dopušta i osobnu borbu i unutarnju napetost između božanskog i davolskog u njemu ili, kako im to govori starac Zosima, svojim djelovanjem u svijetu čovjek se opredjeljuje, bira po slobodnoj volji i moralu koji proizlazi iz prihvaćanja ili odbacivanja Boga, a djelatna ljubav, ljubav koja ništa ne traži i ništa ne očekuje, put su iskupljenja grijeha. U tom od pisca zadanom okviru događa se i drama obitelji Karamazov: razvratnog oca Fjodora i od oca odbačene djece, sinova Dimtrija, Ivana i Aljoše te njihova nepriznata brata Smerdjakova koja završava oceubojstvom, samoubojstvom, ludilom i zatvorom. Sudbine su likova određene njihovim odnosom prema Bogu i osobnim odabirom između dobra i zla, a dramski naboj pojačan je i ženama, Katarinom i Grušenjkom, koje su u višestrukim trokutnim odnosima sa Karamazovima.

    Iz tog preobilja filozofije, religijskih rasprava i posve konkretnih ljudskih sudbina i likova koje Dostojevski svojim Karamazovima nudi, dramaturg je Andrej Hieng za potrebe scenskog uprizorenja romana u Kazalištu Marina Držića izvrsno zgusno radnju i osnažio likove dajući im, uz od Dostojevskoga već zadanu mnogolikost, i nove uloge i nove dramske naboje. A redatelj je Dejan Projkovski na maloj sceni dubrovačkog Kazališta Marina Držića inscenirao veliku predstavu Braća Karamazovi.
    Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Fjodor Mihajlović Dostojevski, Braća Karamazovi, red. Dejan Projkovski
    Doista, pravi kazališni užitak, koji se unatoč svom trajanju (tri kratka kazališna sata) dogodio kao bljesak scenske umješnosti. Dejan Projkovski je zahtjevnu dramu obitelji Karamazov uspio uprizoriti u svim njezinim svjetovima i slojevima, onim metafizičkim i onim snažnim fizičkim manifestacijama ljubavi i mržnje, zapitnosti o tragedije kao usudu i tragediji kao osobnom odabiru, koje svaki od likova Fjodora Mihajlovića Dostojevskog sa sobom nosi. Za tu je svoju nakanu Kazalištu oduzeto gledalište, a u parteru, na prosceniju i na sceni oblikovali su se životi, misli, ideje i strasti starca Zosime i starca Fjodora Karamazova, Dmitrija, Ivana i Aljoše, Smerdljakova, Grušenjke, Katarine, na tri nivoa scenske igre, koje je izvrsno oblikovao, maksimalno raskošno koristeći skučenost samog Kazališta, scenograf Vlado Gjoreski.

    Prvi, onaj u samoj utrobi gledališta, označen stolom krčme ili posmrtnog odra ili razbludne postelje na kojem se i oko kojeg se zbiva uzavreli i strastima nabijen dnevni život junaka, ali u kojem obitava i starac Zosima. Drugi u nježnom bijelom mrežastom kavezu osobnih, pojedinačnih i intimnih razračuna i treći nivo na samoj sceni u prozirnom i proglednom, zrcalnom odrazu želja, snova, ljubavi i mržnja i konačnih razrješenja svih aktera ove drame. I publika je tako stavljena u funkciju predstave, a različitost motrišta s koje je predstava gledana, rezultirala je i raznolikošću uloga publike.

    Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Fjodor Mihajlović Dostojevski, Braća Karamazovi, red. Dejan ProjkovskiAnsambl Kazališta Marina Držića, ojačan gostujućim glumcima iz Splita Trpimirom Jurkićem, Vladimirom Posavcem Tušekom i Mijom Jurkićem, bio je neobično nadahnut te pokazao da se doista zna i može nositi i s najzahtjevnijim glumačkim zadacima, pridonoseći, svatko svojim glasom traženom raskošnom, ali i glumački teškom višeglasju redatelja Dejana Projkovskog. Frane Perišin, u dvostrukoj ulozi Fjodora Karamazova, razbludnog oca, i Nemarkantnog gospodina, samoga vraga, doista je sjajno interpretirao i oca prikraćenog za taj osjećaj, i samoga vraga koji takav otac, koji krade dušu svim svojim sinovima, zapravo jest. Odrekavši se Boga, i odrekavši se sva četiri svoja sina, okrutno zadržavši najmlađeg, izvanbračnog Smerdjakova kao „slugu od povjerenja“ uvjerljivo je branio svoju emocionalnu i duhovnu prazninu, uživajući u poroku ne obazirući se na „suzice izmučene djece“.

    Branimir Vidić Flika, u glumački nezahtjevnoj ulozi Starca Zosime, mistika i svećenika, učinio je ono što se od njega i tražilo: podučavao i propovijedao, upućivao sve aktere na Boga, bezuvjetnu, djelatnu ljubav spram drugog čovjeka i pokajanje kao iskupljenje. Trpimir Jurkić izvrsno je odigrao Ivana Karamazova, čovjeka-zagonetku, odgovornog za ubojstvo oca, raspetog unutarnjim dvostrukostima i trostrukostima, brata intelektualca koji se ne odriče Boga, ali mu vraća ulaznicu za ovaj svijet. Trpimir Jurkić i tjelesno snažno dočarava scenu potpunog ludila Ivana – Velikog Inkvizitora – Vraga posve slomivši svoje „tek malo spušteno rame“ pred konačnim uvidom u razliku između dobra i zla.

    Vladimir Posavec Tušek odličan je bio u ulozi Dmitrija Karamazova, razmetniog, najstarijijeg i prvog odbačenog Fjodorova sina, raspetog između mržnje, ljubavi, strasti, poroka, Boga i grijeha. Između Katarine koju je na trenutak ludo volio i posve mrzio, i Grušenjke. Mijo Jurišić u ulozi Aljoše, Alekseja Karamazova, brata koji svoj život posvećuje Bogu, doista je glumački snažno dočarao scenu sumnje u Božju pravednost i opravdanost patnje nevinih.
    Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Fjodor Mihajlović Dostojevski, Braća Karamazovi, red. Dejan Projkovski
    Glorija Šoletić posve se podala Grušenjki ostvarujući izuzetnu ulogu. Odlični su i Edi Jertec kao Smerdjakov, najmlađi, nezakoniti sin Fjodora Karamazova, izvršitelj ubojstva oca, Helena Kovačić kao Katarina Ivanovna, ponižena žena zaljubljena u svoju dobrotu, Izmira Brautović (Hohlakova), Mirej Stanić (Liza), Zdeslav Čotić (Rakitin), Boris Matić kao stari sluga Grigorij i pravi otac svih sinova Fjodora Pavlovića Karamazova, te Hrvoje Sebastian (Miusov).

    Ukratko, riječ je o izvrsnoj predstavi Kazališta Marina Držića kojoj su značajno pridonijeli i odlični kostimi Željka Nosića, prekrasna glazba skladatelja Gorana Trajkovskog u izvođenju Djevojačkog zbora Amorete voditeljice Maje Marušić. 

    © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 19. lipnja 2013.

    Fjodor Mihajlović Dostojevski
    Braća Karamazovi
    redatelj Dejan Projkovski
    premijera 10. lipnja
    dramatizacija Andrej Hieng, scenograf Vlado Gjoreski, skladatelj Goran Trajkoski, kostimograf Željko Nosić
    izvode: Frane Perišin (Fjodor Pavlovič Karamazov), Branimir Vidić (Starac Zosima), Trpimir Jurkić (Ivan Fjodorovič Karamazov), Mijo Jurišić (Aleksej Fjodorovič Karamazov), Vladimir Posavec Tušek (Dmitrij Fjodorovič Karamazov), Edi Jertec (Smerdjakov), Zdeslav Čotić (Rakitin, istražitelj), Boris Matić (Grigorij Vasiljevič), Hrvoje Sebastijan (Pjotr Aleksandrovič Miusov), Glorija Šoletić (Grušenjka), Helena Kovačić (Katarina Ivanovna), Izmira Brautović (Hohlakova), Mirej Stanić (Liza)

kritike i eseji