Sjećanje na avangardu

37. dani satire Fadila Hadžića, Zagreb 5. –21. lipnja 2013.: Slovensko narodno gledališče Drama Ljubljana, Aleksandar Ivanovič Vvedenski, Božič pri Ivanovih (Božić kod Ivanovih), red. Oliver Frljić

• 
  
  Ruski pjesnik i dramatičar Vvedenski (1904-1941) ima mnogo dodirnih točaka s u nas mnogo poznatijim mu suvremenikom Daniilom Harmsom (1905-1942) pa ih se često zajedno navodi kao apsurdiste iliti preteče teatra apsurda Ionesca i Becketta. Za obojicu je međutim bitnije da su od 1927. do 1930. pripadali pokretu koji se nazivao Oberiu što je kratica za Obščestvo realnoga iskustva (Društvo realne umjetnosti) koje međutim nije imalo nikakve veze sa socijalističkim realizmom, pa ga se ni u SSSR-u, ali niti izvan njega nije spominjalo pedesetak godina. Bio je to naime jedan od odvjetaka sovjetske avangardne umjetnosti koji je modernistička kretanja prisutna u cijeloj Europi prve četvrtine dvadesetog stoljeća poput nadrealizma, dadaizma ili futurizma povezivao s revolucionarnim poletom nove sovjetske države pa su se i Oberiuti iskazivali kao pripadnici nove lijeve umjetnosti koja međutim nije bila po ukusu komunističke vlasti možda i stoga jer je željela sagledati svoje predmete i teme mnogo istinitije – bez pozlate i ukrasa kakve su im (barem po njihovom mišljenju) pridavali tradicionalni umjetnički pristupi, a među njima i realizam i građanski teatar kojem su se suprotstavljali.
  
  Oliver Frljić u ovoj je predstavi Drame ljubljanskog SNG-a želio na sceni oživiti suvremenu inačicu sovjetskog avangardnog teatra koji je značajno obilježio kazalište prošlog stoljeća i vidjeti hoće li današnji gledatelj uspostaviti kontakt s takvim scenskim doživljajem i hoće li ga ovakva predstava navesti na naglašene reakcije kojima će sam stvarati svoju viziju onoga što mu je predočeno, a i promišljeniji odnos prema scenskom činu. Na to upućuje i natpis koji nadsvođuje dno pozornice – „Kazalište je opijum za narod“, ali i čitava struktura komada koja razgrađuje dramsku fabulu i s mnogo jezičnih eksperimenata i crnog humora stalno ponavlja šokantnu priču o dadilji koja je za Božić u obitelji Ivanovih ubila malu tridesetdvogodišnju djevojčicu. Frljić je i autor vizualno zanimljive scenografije kojom dominira velika kada u kojoj članovi obitelji (deset glumica igra i muške uloge) bezuspješno pokušavaju umoriti dadilju koja ih kasnije ubija jednog za drugim. Predstava obiluje songovima koje je također odabrao redatelj, a najdojmljiviji je uvodni Children of the Revolution koji asocira na sovjetsku revoluciju, pa je moguće doživjeti i dadilju kao Staljina i obitelj Ivanovih kao žrtve pogroma, ali čini mi se da je zapravo to i jedini element predstave kojim ona može navesti gledatelj na neku snažniju reakciju.
  
  Naime sve ono što je kazališnoj publici u Sovjetskom Savezu prije devedesetak godina moglo djelovati šokantno, današnjem gledatelju tek je jedan od mnogih i često rabljenih modernističkih postupaka kojem se mora dodati snažna motivacija i dublje značenje, a toga u ovoj predstavi nije bilo dovoljno. Zato, iako gledatelj može cijeniti mnoga pojedinačna redateljska rješenja ili vrlo dobru ansambl igru slovenskih glumica, Božić kod Ivanovih ne izaziva neke intenzivnije osjećaje publike niti je potiče na snažniju interakciju nego ostaje poput lijepe slike ili muzejskog eksponata koji podsjeća na jedno zanimljivo, ali ipak prošlo vrijeme.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 7. lipnja 2013.

Piše: