Tajne izgovorene u mikrofon

Mestno gledališče ljubljansko, Slovenija: Aleksandar Nikolajevič Ostrovski, Oluja, red. Jernej Lorenci (gostovanje u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci)

• 
  
  Kiša nas topi već danima, mjesecima, a vjetar i gromovi samo su začin. Je/su li vrijeme/klimatske promjene odraz ili rezultat naših neuroza, trajnog ljudskog straha/potrebe da se dokaže više, bolje, jače, zaboravljajući pritom onu olimpijsku da je važno sudjelovati, a ne pobijediti?! Meteorološke prilike kao metafora stanja ljudskog duha: ni prvi ni posljednji put u najpoznatijem djelu dramatičara Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog Oluja.
  
  Klasik ruskog realističnog teatra u Oluji se, kao i u većini od pedeset dramskih tekstova što ih je napisao, bavi mračnim carstvom patrijarhalnog trgovačkog staleža. Tekst je rezultat neposrednog iskustva ruske provincije sredinom 19. stoljeća što ga je Ostrovski stekao putujući rijekom Volgom. Dobro je upoznao trgovce okamenjene u dogmatičnosti nad kojima se šuljala oluja društvenih promjena. Društvena dijagnoza: generacijska i financijska strahovlada u kojoj je licemjerje izuzetno prihvatljiv oblik ponašanja, a verbalno nasilje više ili manje suptilna metoda kojom se sustav održava. Dodajmo vjerski fanatizam kao završni premaz i slika je skoro gotova, jer uvijek ima onih koji se bune, zahtijevaju promjenu, uspijevaju pobjeći.
  
  Dodajmo sada još domoljublje, ponešto prilagodimo odrednice generacijske i financijske strahovlade, sjetimo se globalnih kretanja u kojima do nas dopiru još uvijek prerijetki zahtjevi za promjenom prevladavajućeg demokratskog sustava i zamjenom liberalnog kapitalizma: dobili smo vrijeme današnje. Oluja se nadvila i nad nama. Ipak, prava drama, u vremenu ondašnjem i sadašnjem, odvija se među onima koji se ne uspijevaju istrgnuti iz okvira.
  
  Oluja Ostrovskog toliko je univerzalna, u društvenom smislu i na razini obiteljske drame, da joj ne treba prostorno određenje. Ali redatelj Jernej Lorenci i dramaturginja Eva Mahkovic, precizno, onako kako je napravljena cijela produkcija Mestnog gledališča ljubljanskog, daju i državno/prostorni okvir radnji pjesmom Slovenija, otkod lepote tvoje. Uz ulomke pjesme Ansambla braće Avsenik u predstavi su korišteni i dijelovi niza slovenskih narodnih pjesama. Obzirom da glazba, metaforična oluja, komentarima postaje ravnopravni lik, zanimljivo je redateljsko rješenje prema kojem je glazbeni kvartet smješten na pozornicu. Najčešće, glazbenici ako i jesu na pozornici bivaju gurnuti u njezino dno ili negdje sa strane. U ovoj su predstavi među akterima, ravnopravni sudionici igre, s njima sve počinje i završava.
  
  Dakle, nakon glazbene uvertire upoznajemo redom sve sudionike priče dok listamo obiteljski fotoalbum. Likovi s fotografija u reality kabareu pomažu nam utvrditi tko o kome i zbog čega ovisi. Svi su odnosi strogo postavljeni i pažljivo koreografirani, baš kao prizor seksualnog odnosa sluškinje i jednog od posilnih lokalnog moćnika. Dominacija kazališta/prizorišta u stvarnom životu duhovito je naglašena i poklonom glumaca nakon svakog od prizora u jednom dijelu predstave. Dojam bigbrotherovštine, sveopćeg javnog uplitanja u intimu, pojačava činjenica da glumci tajne izgovaraju u mikrofon.
  
  Moć, dakle, nije politička nego financijska: u društvenom smislu načelnik nema moć nad onim tko financira njegovu kampanju, u obiteljskom smislu djeca su, bez obzira na to što je riječ o odraslim ljudima, bez ikakvih prava jer moć/novac ima majka. Oluja je napisana 1860. godine, a rečenice što ih izgovara Marfa Ignatjevna Kabanova o djeci koja su danas tako nestrpljiva, nerazumna i „sva sreća da smo mi još u snazi jer tko zna što bi s njima bilo“ i nakon 150 godina vrlo poznato zveče iz nekoliko aktualnih društvenih rasprava što se u nas vode. Galerija likova koju uspostavlja Ostrovski i način na koji se njihovom aktualnošću poigrao Lorenci podsjeća na poslovicu o tome da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.
  
  Predstava je podijeljena u dva čina: u prvom se radnja događa u velikom bogatom salonu 19. stoljeća, u drugom je salon tek nešto manjih dimenzija. Dodatak je televizor na kojem se vrte ulomci diznijevih klasičnih ljubavnih priča, snimka mise, snimka oluje: surogat stvarnog života, svijeta izvan bijelih zidova salona. Klasičnu odjeću i čipku iz prvog dijela, akteri u drugom s lakoćom mijenjaju za suvremene krojeve. Varvara postaje crvenkapica, u crvenoj haljinici bježi sa svojim ciničnim i pragmatičnim vukom. Silnik Savel postaje mafijaški tip razdrljene košulje i s debelim zlatnim lancem kao simbolom financijske i društvene moći.
  
  Najteže se starih kostima rješavaju sudionici ljubavnog višekuta kojim dominira mater familias. Marfa je velika manipulatorica, ne posesivna majka nego despot sveden na obiteljske okvire. Sin Tihon je rastrgan između dviju žena. Teško je reći i ljubavi, jer da je ljubavi tu bilo ne bi je snaha Katerina tražila u zagrljaju Borisa Grigorjiča. Nekoliko dana u kojima se prepustila iskrenim emocijama Katerina teško plaća: jeziv je prizor u kojem joj Marfa vješa zvono oko vrata da je označi kao javno ruglo, namješta u klečeći položaj na stol s jabukom u ustima, kao janje s ražnja... kraj njezine osobne drame je u Volgi. Zapravo u Ansamblu Volga koji od kvarteta postaje kvintet u glazbenom finalu predstave. 
  
  Već rekoh da je Jernej Lorenci predstavu režirao vrlo precizno, s dobrim osjećajem za mjeru i u kritici i u patetici i u crnom humoru, s ravnotežom vremena ondašnjeg i današnjeg. Okupio je odličnu autorsku ekipu i napravio sjajnu glumačku podjelu. Postoje brojna mjesta na kojima je ansambl poslije toliko vremena (premijera je bila 2011.) mogao pobjeći iz zadanog okvira i prilagoditi izvedbu sebi, ali i ako postoje takva mjesta nije lako uočiti. A ako iz raspoloženog ansambla nekog treba izdvojiti neka to bude Nika Rozman, mlada glumica koja je u vrijeme premijere ove predstave bila tek godinu dana u ansamblu, a zahtjevnu ulogu nosi s sigurnošću i uvjerenošću na kojoj bi joj mnoge glumice mogle pozavidjeti.
  
  U riječki HNK te smo večeri išli s velikim očekivanjima jer je Oluja proglašena najboljom slovenskom predstavom 2012. I nismo se razočarali. Usputna tema za razmišljanje: riječkom je kazalištu bilo moguće uspostaviti suradnju sa susjedima iz Ljubljane, a među-hnk-ovska suradnja na domaćem terenu u dramskom segmentu nikako da krene.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 1. lipnja 2013.

Piše: