Slojevita izvedbena cjelina

20. Međunarodni festival malih scena, Rijeka, 2. – 11. svibnja 2013.: Makedonski narodni teatar, Skopje, Makedonija, Mihail Bulgakov, Moliereov život, red. Aleksandar Popovski

• 
  
  Kada glumac u prologu objašnjava publici da ih na sceni očekuje mnoštvo svijeća, bogata scenografija i glumci od kojih će se neki užvijeti u likove, a drugi zaboraviti na sebe, mogli biste očekivati kakvu rekonstrukciju renesansne igre. Kada se otvori zastor i na sceni bez scenografije ugledate jednu svijeću i garderobnu vješalicu na kojoj osim kostima vise i glumci, mogli biste očekivati harlekinsku igru.  I tako iz prizora u prizor, u predstavi Moliereov život Makedonskog narodnog teatra iz Skopja, možete očekivati, ali redatelj Aleksandar Popovski i sjajna glumačka ekipa stalno okreću priču u novim smjerovima. Iznevjerena očekivanja ono su što glumačku igru čini uzbudljivom, a do kraja je jasno da su ona zapravo rezultat apsoluta slobode što ga nudi pozornica.
  
  Ali redom: Popovski je kombinirajući tekst Mihaila Bulgakova Bratstvo licemjera, Molière, dijelove Molièreovih tekstova Tartuffe i Don Juan, fragmente poezije iz predstave Cyrano de Bergerac te fragmente iz stvarnog života Mihaila Bulgakova stvorio slojevitu izvedbenu cjelinu. Na prostoru pozornice prepletanjem sredine 17. stoljeća Molièrea i Luja XIV., tridesetih godina prošloga stoljeća Bulgakova i Staljinove strahovlade te sadašnjosti, nastaje jedinstveni prostor-vrijeme koji nas vraća biti kazališta kao prostora slobode. Glavna nit priče jest Molièreov život u vrijeme dok je bio na čelu kraljevskog teatra, a ona otvara niz pitanja o odnosu umjetnosti i državne vlasti, umjetnosti i crkvene vlasti, umjetnosti i svakodnevne životne prakse; pitanja ljubavi, prijateljstva, odanosti, vjernosti, sujeta... U osnovno tkivo precizno i fino utkani su svi dodaci, a onda su oblikovani kao predstava u predstavi u kojoj se isprepliću iluzija i stvarnost.
  
  Pritom je glumački ansambl uspio stvoriti autohton glumački izraz, igrati se izmišljenim i zamišljenim, nasmijati se osobnom viđenju kazališnog izraza. Replika „Tko si ti?“ izravno referira na propitivanje identiteta glumca kao osobe i kao lika. Razigrani ansambl predvodi izvanredan Nikola Ristanovski, već nagrađivan za glumačku interpretaciju na riječkim Malim scenama, ali ga publika još nije imala prilike vidjeti u ovakvom rasponu glumačkog izraza. Prepletanje iluzije i stvarnosti naglašava i scenografija Svena Jonkea koji je osmislio kružni kazališni zastor (u Rijeci je na sličan način riješio scenografiju za predstavu Cirkus destetika), pa nas jednostavnom manipulacijom glumci uvode pred pozornicu i iza nje, na kraljevski dvor, u Moliereovu spavaću sobu... Inspicijentski stol postavljen u kutu u prednjem planu neprestano podsjeća da je odnos zbilje i mašte relativan. Za njim se opisuju prizori, proizvode zvukovi, iluzija te razbija i stvara.
  
  Upravo je završila predstava kojom je Molière osvojio Kralja Sunca koji će postati kumom komediografove djece. Ta su djeca možda rezultat incestuoznog odnosa, doznat će Tajno bratstvo Svetog pisma, pa će Tartuffe najprije živjeti na sceni jer se Umjetnik poklonio Suncu, ali će Kralj na kraju predstavu ipak zabraniti. Bi li Molièreu pozlilo usred izvedbe Umišljenog bolesnika, nakon čega je i umro, da nije bilo licemjerja? Umjetnik je na pozornici tražio sigurnost, prostor i vrijeme u kojem ga nisu mogli ubiti, a ipak ga je baš tu smrt sustigla. I tu bi možda bio kraj predstavi da Popovski nije idejno zasolio, Ristanovski izvedbeno zašećerio, kako god komu drago, rock epilogom, pjesmom Heroji Davida Bowiea: odom i kazalištu i glumcima i relativnosti vremena.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 21. svibnja 2013.

Piše: