Krhotine sjećanja i stanja

Teatar &TD, Zagreb: Rasprodaja, red. Miran Kurspahić

• 
  
  Točno pedeset godina nakon prve predstave postavljene u današnjem prostoru SEK-a (Studentsko eksperimentalno kazalište), a nekadašnjem prostoru Komorne pozornice, Miran Kurspahić znatiželjnim promatračima i mogućim ulagačima nudi sve. Jer sve je na rasprodaji, sve ono što se nekad buntovno nazivalo kulturom, svi (još uvijek) vidljivi ostaci nekadašnjeg plodnog kazališnog života. Pedeset godina u ovoj predstavi imaju dvojako značenje: predstavljaju zapravo dug vremenski period koji je iznjedrio neke od ponajboljih kazališnih ostvarenja, no istodobno predstavlja početak jedne neizvjesne borbe s anti-kulturnjacima.
  
  Švacov u Temeljima dramaturgije kazuje kako „drama nastaje, tada i ondje, gdje čovjek postaje svjestan dramatičnosti svoje egzistencije, kad sebe spozna kao dramatsko biće“. A Miran Kurspahić je apsolutno svjestan drame u kojoj egzistira i u kojoj se, kao dramatsko biće, snažno opire sudjelujući u različitim vrstama revolucija. Zločesti dečko istančana modnog izraza, inicijator virtualnog džihada protiv zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, svoju je predstavu zamislio kao interaktivno putovanje kroz prostore koji na bilo koji način pripadaju Teatru &TD. Tako zaokruženo putovanje započinje posjetom već navedenom SEK-u, nastavlja se preko spremišta, MM Centra, galerije, garderobe, gledališta, predvorja, Francuskog paviljona te do posljednje postaje – kafića. Osim nekretnina koje se razgledavaju, u ovoj se predstavi saznaje i o prošlosti samog kazališta i o trima velikim fazama u kojima su dominirali Vjeran Zuppa, Mani Gotovac i Nataša Rajković, upoznaje se s ljudima koji su stvarali taj teatar, s predstavama koje su se prikazivale nebrojeno puta i bile nerijetko rasprodane.
  
  Tako posežući za aktualnom situacijom, Kurspahić sa svoja dva stalna suradnika, Svenom Jakirom i Deanom Krivačićem, stranim ulagačima (kojih nema!) nudi sve, i materijalne stvari i uspomene. Kultura je neisplativa, ali prenamjena prostora u razne fitness i spa centre, u kompleks urbanih vila, u tzv. Eurograd, u skladu je s (liberalnim) kapitalističkim svjetonazorom kojemu se umjetnička kultura neuspješno opire. Kao i uvijek, Kurspahić poseže za parodijom i ironijom, kao svojim prepoznatljivim izričajima, kako bi na pravi način prikazao sve ono što se događa, a što definitivno nalikuje kakvom loše režiranom domaćem filmu. Trojica glumaca kroz analizu projekta Pogled unaprijed (čiji je očekivani cilj realizacija izgradnje Eurograda) prepričavaju mnoge anegdote, kako vlastite, tako i tuđe, a vezane uz prostor kazališta, njihove matične ustanove (iako &td-ovski ansambl ima samo tri glumca) u kojoj često ne glume likove s imenima nego sami sebe. Ogoljavanjem prostora, rasprodajom, glumci ogoljavaju i sami sebe, iznose svoje strahove, intimne trenutke dijele s gledateljima, postaju obični ljudi, umorni od prodaje samih sebe. Autoironijska funkcija cijele predstave pridonosi nekolicini istinski komičnih situacija dok je ostatak izvedbe vješto zakamufliran tragikom svakodnevice.
  
  A svakodnevica je sljedeća: predstave nemaju publiku, kostimi su u raspadnom stanju, scenografije nema, a cijeli je prostor u nimalo zavidnom stanju. Unatoč tome, Kultura promjene i dalje niže kvalitetne predstave, čak postoje i predstave za koju se još uvijek traži karta više, no računica je uvijek u minusu, unatoč silnom trudu onih koji vole kazalište. No oni koji bi se o njemu trebali brinuti, šute i zatvaraju oči. Lakše im je tako. Kultura je neisplativa i ovom predstavom Miran Kurspahić zasigurno nije otkrio nikakvu novost, ali je još jednom podsjetio na to što se događa u centru metropole, budućeg (službeno) europskog grada, u centru koji bi, s obzirom na sve događaje koji su se u njemu događali, trebao ponosno biti – studentski. No on to nije. Krhotine razbacane u velikom kompleksu nekad su bile utočište i središte kulturnog života grada, a danas su samo tužan i nostalgičan podsjetnik na neke prošle dane jer vremena jesu nekad bila drugačija. I zato je ova predstava Mirana Kurspahića – potrebna, kako bi svaki dan podsjetila što, još uvijek, možemo imati. Kulturu, jednostavnu i buntovnu.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2013.
  
  Rasprodaja
  redatelj Miran Kurspahić
  premijera 14. svibnja 2013.
  dramaturgija Miran Kurspahić, savjetnik za arhitekturu i vizuale Vedran Pavličević, dizajn plakata Nives Sertić, fotografije Damir Žižić
  projekt prezentiraju: Sven Jakir, Dean Krivačić Cigo, Miran Kurspahić, Vedran Hleb (Duh &TD-a)

Piše: