Potpuno drukčiji Čehov

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Anton Pavlovič Čehov, Višnjik, red. Vito Taufer

• 
  
  Čehov je svoj posljednji komad Višnjik držao komedijom i nije bio pretjerano zadovoljan praizvedbom koju je Stanislavski režirao kao turobnu dramu za što je tekst također nudio niz mogućnosti od toga da se radilo o nestajanju jednog društva pred novim kapitalističkim odnosima do toga da ga je Čehov pisao nedugo prije smrti, pa se u tekstu može barem naslutiti i autorovo opraštanje i od društva u kojem je živio i od kazališta u kakvom je stvarao, a i od vlastita života. Vito Taufer se u svojoj režiji nije odlučio u potpunosti ni za jednu od tih krajnosti nego je spretno koristio začudne spojeve sjete i komike, ubacujući u njih povremeno i elemente groteske i farse.
  
  No, to je tek manji dio Tauferovog odstupanja od uvriježena tumačenja Čehova. Pošavši od ideje da se svako kreativno čitanje klasika mora sukobljavati s postojećim interpretacijama on je većini općeprihvaćenih stavova konfrontirao potpuno suprotne ideje. Očito je to i u atraktivnoj scenografiji Branka Hojnika koji maestralno koristi stražnji zid pozornice kao ekran za projekcije. Ne samo da dječja soba iz prvog i četvrtog čina, koju ukućani tako nazivaju iako već dugo u kući nije bilo djece, svojom mračnom atmosferom asocira na pogreb načina života koji nestaje nego i u drugom činu koji se zbiva na obali rijeke gdje nekoliko oblutaka koji su postavljeni na sceni imaju dimenzije višestruko veće od protagonista, a isto tako i visina vlati žita i klasja daleko nadilazi čovjeći rast, pa to jasno ukazuje na sićušnost dramskih likova što je ipak više današnje nego Čehovljevo viđenje pozicije pojedinca.
  
  Ta nevažnost individue i njezinih duševnih stanja vidljiva je i u potpunom dokidanju onih čehovljanskih tišina u kojima su se neverbalnim načinom do kraja definirali likovi komada i koje su bitno pripomagale u stvaranju pomalo nostalgične atmosfere umiranja ruske provincije i izgubljenosti pripadnika inteligencije koji su se u njoj zagubili i pored kojih je život prošao poput nedosegnute čežnje. U prvom činu ovog Višnjika potpuno neuobičajeno protagonisti, a i svi ostali likovi jure s jednog kraja pozornice na drugi (a često i izvan scene) kao da žele pobjeći od života ili točnije projuriti pokraj njega, a dijaloge izgovaraju s takvim odmakom kao da ne vjeruju ne samo u svoje riječi nego niti u svijet u kojem se nalaze, pa niti u bilo kakvu budućnost, što ih svodi gotovo na lutke, igračke sila koje ne razumiju, a niti ne žele shvatiti.
  
  To dovodi i do specifičnog glumačkog tumačenja i to vrlo različitog kod svakog interpreta. Alma Prica na za nju netipičan način vrlo distancirano tumači vlasnicu imanja Ranjevsku koja se iz Pariza vraća kući svjesna da je na propast osuđeno cijelo imanje kao i pripadajući mu višnjik koji svojom ljepotom simbolizira neku lijepa davna vremena, dok Iva Mihalić kao njezina kći već na neki način pripada nekom svom izmaštanom posebnom svijetu za koji razumijevanja nalazi samo kod mjesnog inteligenta, učitelja i vječnog studenta kojeg Franjo Kuhar tumači s prikladnom rezigniranošću i pripadnom mu autoironičnošću. Ana Begić povremeno dominira scenom energijom kojom se njena Varja, pokćerka Ranjevske nastoji usuglasiti s novim kapitalističkim društvenim sustavom. Milan Pleština je karikaturalno neurotičan Gajev, brat Ranjevske, a paradoksalno najviše ljudskosti (iako možda hinjene) iskazuje u pojedinim trenucima Dušan Bućan kao trgovac Lopahin kojem je otac bio kmet na tom istom imanju koje on kao novopečeni bogataš može kupiti. No taj pomalo sentimentalan odnos Bućan razgrađuje u scenama u kojima grotesknost tajkuna oblikuje imitacijom lika iz televizujskih reklama.
  
  Konzistentnijeg i potpuno novim prilikama prilagođenog sitnog profitera Jašu uvjerljivo tumači Goran Grgić. Ostale su epizode efektno oblikovane na naglašenoj komici – Ljubomir Kerekeš je nevjerojatno nespretni službenik Epihodov, Dora Lipovčan dobrohotna, ponešto ograničena sobarica, a na sličan su način uobličene i minijature veterana Ive Gregurevića i Žarka Potočnjaka. Lana Barić pak ide do potpune groteske kao guvernanta Charlotta prelazeći iz gotovo policijske strogosti u cirkusantske točke (koje podsjećaju na zanimanje njezinih roditelja), dok Zvonimir Zoričić briljira kao stari sluga Firs koji i glumom i govorom tijela izvanredno sublimira propadanje prošlog svijeta.
  
  Uz atraktivna vizualna rješenja posebna je vrijednost Tauferove režije usklađenost svih tih potpuno različitih glumačkih pristupa u izvanrednu izvedbu u kojoj neočekivano zajedništvo takvog raznorodnog ansambla uspijeva stvoriti originalnu i vrlo suvremenu interpretaciju Višnjika koja bez pauza, inzistiranja na dubinama i osjećajima ruske duše pokazuje kako temeljne odrednice Čehovljevog svijeta funkcioniraju i danas, a istodobno svjedoči i o tome kako gotovo paradoksalno radikalni redateljski pomaci mogu sačuvati duh i vrijednosti Čehovljevog teksta. Te teško ostvarive vrijednosti omogućile su Viti Tauferu stvaranje velike predstave u zagrebačkom HNK-u u kojem su takvi događaji nažalost vrlo rijetki.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2013.

Piše: