Osječki bulevar

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Georges Feydeau, Hotel Slobodan promet, red. Sulejman Kupusović

• 
  
  Intelektualna nepretencioznost, shematičnost, redudantnost i repetitivni obrasci u vodvilju se podrazumijevaju i osječka publika, naviknuta na obličje komedije intrige s obzirom na česta postavljanja djela Georgesa Feydeaua, majstora vodviljskog kazališta, na pozornicu osječkog HNK-a, srdačno je dočekala i Feydeauov i Desvallièresov Hotel Slobodan promet (L'Hôtel du Libre-échange, praizveden 5. prosinca 1894. u Théâtre des Nouveautés). Gospodin lovac 2004. godine u režiji Dore Ruždjak Podolski, Mačak u vreći Nine Kleflin 1997., a Vladimira Gerića 1966., Buba u uhu Voje Soldatovića 1989. i Radovana Grahovca 1974. te Gospođa iz Maksima u režiji Jakova Osipovića iz 1921. godine dodatno etabliraju osječko kazalište kao prostor gdje je operetni izričaj uz natruhe lagodne komike tradicionalnog estetskog okusa, neuzemirujuće i neoriginalne osobito dobrodošao. Oznaka je to cjelokupnog recentnog hrvatskog kazališnog podneblja jer dovoljno je pogled uputiti u repertoare hrvatskih (nacionalnih) kazališta unazad pola desetljeća da budemo osupnuti količinom premijerno izvedenih, ponajprije Feydeauovih kućanskih komedija, a tada, i u nešto većem vremenskom rasponu, i rukotvorina Labichea, Bourdeta i Rostanda.
  
  Ustaljenom triju u feydeauovski zapletenoj dramskoj strukturi, suprugu, supruzi i (wannabe) ljubavnici pridružuje se poradi prilagođavanja ukusu recentnog uživatelja očekivano i sramežljiva infantilna pojava studenta filozofije ušminkana rotacizmom, mucavi kapetan fregate sa svojim kćerkama znakovito zavodljivih imena i oblika, promiskuitetno-biseksualna šefica recepcije te priprosta služavka preaktivna libida (Anita Schmidt), priglupi hotelski sluga (Aljoša Čepl) i pozornik (Mario Rade) kao jedni od rijetkih predstavnika puka unutar žanra, a uljepljenim u primamljiv koloplet draži života u salonu.
  
  U naivnom ispisivanju kapricioznosti i ludosti suvremena obijesnog svijeta koje nema namjeru uvrijediti, niti u jednom trenutku staloženije preispitati primjerice socijalne ili ekonomske mehanizme koji pokreću te oku ugodne likove (svesrdna pomoć bili su kostimi Marijele Margete-Hašimbegović) osobito se ističe važnost i kvaliteta jezične prilagodbe, gotovo dramaturško oblikovanje Feydeauova dramskog teksta Igora Gajina. Intervencijama u tekstu izravno se osjeća prijeko potrebni premještaj prostorno-vremenskog kompleksta u smislu temeljne odrednice žanra koji se pouzdaje u amalgam pisca, redateljske klike, sredine i publike. Sulejman Kupusović u svom prvom dodiru s osječkim teatrom prihvatio se posla koji ga nije suviše iscrpio te bosanski vješto Osječanima ispričao dobar vic i uručio upravi kazališta posjetnicu koju svakako valja iskoristiti prilikom budućih odljeva publike iz teatra.
  
  Aleksandar Bogdanović u ulozi supruga, nalazeći se u središtu dramske radnja zasićene energijom i aktivizmom, oznojen i premoren od početka drugog čina propisano neuspješno pokušava odoljeti centripetalnoj sili. U tom kružnom gibanju tijela pritješnjen zidovima satkanima od laži, prijetvornosti i obijesti vješto iznalazi način da se odmori komunicirajući s publikom, ironizirajući priprostu i banalnu radnju njezinim dodatnim komentiranjem te pretjeranom uporabom vulgarizama.
  
  Jelena Perčin, u svom prvom pojavljivanju na sceni osječkog HNK-a kao punopravna članica dramskog ansambla, i Vladimir Tintor isuviše odmjereno i suzdržano očekuju angažman u kakvoj budućoj psihološkoj drami koja će bolje pristajati njihovim umjetničkim aspiracijama. Za razliku od, ponajprije Anite Schmidt, Ivane Soldo Čabraje i Duška Modrinića, a tada i Miroslava Čabraje, te odličnih Petre Blašković, Ivane Gudelj, Katarine Baban i Antonije Pintarić koji su pristali na igru napisanu za (malo)građansku publiku sviknutu na konzervativni estetski i politički ukus, koristeći ponajprije svoje fizičke predispozicije kako bi se dopali i pozvali na još jedan blud.

  © Ivan Trojan, KAZALIŠTE.hr, 22. travnja 2013.
  
  Georges Feydeau
  Hotel Slobodan promet
  redatelj Sulejman Kupusović
  premijera 12. travnja 2013.
  scenografkinja i kostimografkinja Marijela Margeta-Hašimbegović, glazba Igor Valeri, jezična prilagodba Igor Gajin, koreografkinja Petra Blašković, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Zrinka Stilinović
  izvode: Aleksandar Bogdanović (Šima Lozica), Ivana Soldo Čabraja (Đurđa, njegova žena), Vladimir Tintor (Đuka Karić), Jelena Perčin (Manda, njegova žena), Miroslav Čabraja (Kapetan fregate Dmitar Zvonimir), Katarina Baban (Sevka, 1. generalova kći), Antonija Pintarić (Lenka, 2. generalova kći), Ivana Gudelj (Senka, 3. generalova kći), Duško Modrinić (Aurelije), Anita Schmidt (Margita, sobarica), Petra Blašković (Šefica recepcije), Aljoša Čepl (Joza, hotelski sluga), Mario Rade (Inspektor)

Piše: