Vladarica izmaštana svijeta

Teatar Bursa Kazališta Marina Držića, Dubrovnik: Manlio Satanelli, Kraljica majka, red. Ivan Leo Lemo

  • Teatar Bursa Kazališta Marina Držića, Dubrovnik: Manlio Satanelli, Kraljica majka, red. Ivan Leo Lemo

    Komedija, tragedija, tragikomedija, farsa – nije toliko važno žanrovoski odrediti Kraljicu majku koliko je pak važna činjenica da se iz tog Santanellijeva teksta može i danas, i jučer i sutra, ići kazališno duboko i široko, kako bi to njegovo djelo sa svega dva lika na sceni duboko uzdrmalo naše emocije, naše bivanje, našu stvarnost, kako smo se to i osvjedočili i najnovijim, premijernim posegom za tim kazališnim štivom. Tragikomedija Regina Madre, koju je i sam Ionesco ocijenio najboljim dramskim tekstom tog doba, u Francuskoj sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je nastala kao rezultat autorova „previše čitanja, ili manijakalnog čitanja Ionescoa, Mrożeka, Becketta i Pintera zajedno sa sjajnim novelistima od Conrada do Musila, od Borgesa do Kafke“, prevedena je na brojne svjetske jezike, od francuskog do ruskog, te se i danas igra u kazalištima diljem svijeta. Nakon što je prije desetljeća odigrana u Teatru &TD, došla je i na malu scenu Kazališta Marina Držića. Uz Annibala Ruelloa i Enza Moscatoa, Manlio Santanelli istaknuti je predstavnik tzv. „nove napolitanske dramaturgije“, od osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao grupe autora otvorene za novo, eksperimentalno kazalište novog zvučja i novog značenja, oslobođena uobičajena i prepoznatljiva znakovlja, „napolitanske melodrame“ koju napušta da bi joj se vratio.

    Teatar Bursa Kazališta Marina Držića, Dubrovnik: Manlio Satanelli, Kraljica majka, red. Ivan Leo LemoUpravo se s Regina Madre, napisanom 1985. godine, Manlio Satanelli i proslavio. To je djelo na neki način i temeljna odrednica njegove drame, njegova teatra, propitkivanja i ustrajavanja na razrješenju unutarnjeg skandala, unutarnjih rana glavnih njegovih likova čije se rane i razrješuju samo kao unutarnja katarza smrtne igre, u dijalogu najvažnijih bića majke i sina, koji dira i dodiruje najtananije u ljudskom biću, dijalogu zvučnih monologa, koji ne nasljeduje prijestolje... A prijestolja i nema, znao je to dobro redateljski istaknuti Ivan Leo Lemo uz izuzetnu pomoć scenografskog zahvata u prostor Teatra Bursa predimenzioniranim stolcem-prijestoljem scenografkinje Vesne Režić, zamrznuvši tako patologiju roditeljske smrtne igre pod Leonardovom Bogorodicom s djetetom, u čijem se zrcalu zrcali sva tragedija drame same. U ovom slučaju, u ovoj inscenaciji Ivana Lea Lema u 33. godini smrti Alfreda, sina Kraljice majke.

    Smrt grešnog začeća sina bivše redovnice zaustavljena je u trideset i trećoj godini umiranjem sina, umiranjem nikad ostvarene majke. Kraljice, čija će smrt tek uslijediti, ako i to neće biti samo još jedna od priča i laži majke uz koje je sin odrastao, laži koja brani lažnost majke i istinu sina, koji umire spoznavši laž svoje egzistencije. Nasluhom istine za kojom traga i kao ljudsko biće i kao autor, novinar i pisac, istine poput one o postojanju Boga u prehladnom samostanu u koji ga je majka prečesto, bez objašnjenja kao dijete vodila. Redatelj Ivan Leo Lemo pozorno je ogolio tekst raskošno ga nudeći scenografkinji Vesni Režić, kostimografkinji Mirjani Zagorec, skladatelju Zvonimiru Dusperu, i ponajviše izvanrednoj Milki Podrug Kokotović i Vladimiru Posavcu Tušeku.

    Teatar Bursa Kazališta Marina Držića, Dubrovnik: Manlio Satanelli, Kraljica majka, red. Ivan Leo LemoMilka Podrug Kokotović, kao zabludjela časna sestra, sjajno se opirala Da Vincijevoj Bogorodici i zahtjevima nebeske majke izvanredno glumački prekršivši zadani zavjet. Svoje je dijete, ali i još više, svoj grijeh branila svim svojim slabašnim infantilnim nemogućnostima. A Vladimir Posavec Tušek kao Alfredo, rušeći Reginu, i majku i Bogorodicu, uspio je srušiti samo sebe dojmljivo umrijeti između Regine i Bogorodice, u unaprijed izgubljenom pokušaju spoznaje sebe iz utrobe majke redovnice Regine, kraljice izmišljena svijeta, i mrtva, nebeskog i stvarnog obilježenog smrtnim porodom skrivena grijeha

    Tužno ali i prelijepo, bolno ali i životno, nama blisko. To bliskije što više prešućujemo, smijući se poput Adolfa, vičući poput Adolfa, lažući i pričajući bajke odrasloj djeci poput Regine, kraljice majke, sjajne Milke Podrug Kokotović. Između vike i tišine, između nepomičnog Leonarda i žive male scene Burse dokinula se razlika majke i Regine, kraljice majke i Madone, Milke i Madone, a Adolfo, sin, i jedne i druge majke, žrtva tajne obje žene umro je i ovaj put bez svog grijeha. I rođen je sa smrtnom ranom u kojoj se svi ogledamo.

    © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 17. travnja 2013.

    Manlio Santanelli
    Kraljica majka
    redatelj Ivan Leo Lemo
    premijera 11. travnja 2013.
    scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Mirjana Zagorec, skladatelj Zvonimir Dusper
    izvode: Milka Podrug Kokotović (Regina), Vladimir Posavec Tušek (Adolf)

kritike i eseji