U svakom izvođenju klasične bajke s glavnim ženskim likom, kao što su Pepeljuga, Snjeguljica i Trnoružica, postoji nešto od zavodljivog sirensko-diznijevskog pjeva koji omami gledatelje u tolikoj mjeri da zanemare vrlo očitu činjenicu: protagonistica, koja bi po prirodi stvari trebala biti aktivni lik u vlastitoj priči, zapravo stoji usred ničega iz one slavne Beckettove drame i čeka svoj deus ex machina plave krvi. Ponekad i bez svijesti. I bi Princ, onaj koji doslovno i neposredno udiše život, kao u slučaju Snjeguljice i Trnoružice, ili spašava Pepeljugu od sivila njene tužne svakodnevice. Narodne priče sa fantastičnim elementima – što bajke jesu – stare nekoliko stotina godina, na doslovan su ili metaforički način reflektirale tadašnje muško-ženske odnose, očekivanja i obaveze iz stvarnog života, a stvarni brak doista je nudio djelić onoga i živjeli su zauvijek sretno. Djevojkama je pružao financijsku i fizičku zaštitu (doduše, rjeđe i od vlastitih supruga), spašavao od stigme usidjelištva ili života u samostanu, a ponekad nudio i život u ljubavi. No, što danas znače gore spomenute bajke? Čemu, zašto i kako uče? U Pepeljugi Teatra Naranča, nastaloj prema priči Charlesa Perraulta, autori su odlučili zadržati klasičnu formu i narativni slijed koje su u hodu djelomično osuvremenili, a premijerno je izvedena 9. ožujka u Dječjem kulturnom centru u Puli, stalnoj adresi Teatra.
U ovoj, najpoznatijoj verziji priče, Pepeljuga pati zbog Maćehe koja je tretira kao sluškinju, a kućni miševi koji joj uveseljavaju svakodnevicu jedini su joj prijatelji. Sreća joj se osmjehne onog dana kada se prinčev glasnik pojavi u njenom domu, popisujući sve djevojke u kraljevstvu za sudjelovanje na balu na kojem će Princ tražiti ženu. Iako tužna zbog nemogućnosti odlaska na isti, na kraju gorko-slatke večeri provedene u suzama i smijehu sa miševima koji je tješe, Dobra Vila preokrene njen svijet, pretvarajući joj dronjke u plesnu haljinu, bundevu u kočiju, te miševe u konje, upozoravajući je da se mora vratiti s bala prije ponoći. Na balu upozna princa koji se, skrivajući se od njene napasne polusestre, nađe u njezinom društvu te se razdvoje tek kada Pepeljuga pobjegne sa zabave točno u ponoć, izgubivši u bijegu cipelu. Princ nakon duge potrage najzad pronađe vlasnicu cipele i uplovi s njom u bračnu luku.
Unutar takvih okvira redatelj Majkl Mikolić odlučio se za mjestimičnu modernizaciju pojedinih likova kako bi osvježio taj kanon dječje književnosti. Tako u glazbenim intermezzima miševi nose sunčane naočale i repaju, Princ Franje Tončinića isprobava odjeću za bal u pratnji osobnog stilista s dvije pomoćnice – lik kojim se ironiziraju pojave nekih domaćih samozvanih modnih stručnjaka – i, pomalo nepotrebno, komentira kako „mora izgledati jako fancy“. Također, lik Maćehe u izvedbi Saše Ergotić neće promaknuti oštrijem oku kao krajnje bahati neoliberalni gonič robova koji se pod krinkom protestantske radne etike usuđuje izjavljivati rečenice kao što su „Rad je zadovoljstvo razuma, a nerad naslada mašte.“ i „Kada je rad prisilan, onda je život robija.“ Tragovi socijalne osjetljivosti prisutni su i u sceni kada Pepeljuga pjeva o svojim životnim uvjetima i snovima koji su „puste želje, stvarni život sve ih melje“, ali i u drugim produkcijama Teatra Naranča, primjerice u Aladdinu, gdje naslovni lik objašnjava da krade iz puke nužde u koju ga je natjeralo siromaštvo.
Mateja Šimunić uspjela je u svojoj prvoj ulozi kao radišna, jednostavna i dobronamjerna Pepeljuga, a sa Tončiničevim Princem dijeli oprezan stav prema ljubavi koja „nije nešto što se traži kraljevstvom javno“. Šteta što u adaptaciji nije bilo više vremena za daljnju razradu takvog stava ili čak prostora za potpuno drugačije promišljanje priče koju baštine generacije djece i u kojoj se glavni ženski lik ne boji iskazati svoj stav, nije objekt zavisti ili osvete druge žene – kao što su Maćeha u Pepeljugi i Snjeguljici i uvrijeđena Vila u Trnoružici – i ne mora biti u poziciji žrtve prije nego se dogodi izbaviteljska ljubav. U tom je smislu gotovo dužnost svih koji rade dječje predstave, animirane filmove i dječju književnost postupno početi graditi svjetove u kojima će suvremene djevojčice moći naći sebi slične likove i biti što god požele.
No, bez obzira na gore navede sugestije, cjelina funkcionira. Ujednačena je, u pravilnim razmacima ispresjecana veselim glazbenim brojevima Marijana Jelinića s tekstovima Luke Juričića koje su pjesmom na temu ljubavi i prijateljstva zabavile male gledatelje. Doduše, budući da se pjeva na playback, trebalo bi više poraditi na pjevačkim izvedbama glumaca pri snimanju jer često imaju poteškoća s održavanjem istog tonaliteta. Koreografija Andree Gotovine razigrana je, sinkronizirana s glazbom i izaziva smijeh publike parodijom zbivanja na modim revijama i uigranom interakcijom Miševa Monike Mihajlović, Linde Kliman, Gee Modrušan, Roberte Stevanović i Ane Božinović, a Linda Kliman je kao Maćehina kćerka Bella u sceni plesa s Princem iznenadila finim osjećajem za tajming u komici.
Scenografija Breze Žižović efektna je i štedljiva – prašnjava kuhinja u tren oka postane vrt dvorca uz pomoć klupice i zastora s uzorkom kamenih blokova po kojem se penje ruža, a naročito je uspio ulazak kočije s konjima kroz parter gledališta, što je oduševilo djecu. Odabirom kostima Neven Mihić igra na sigurno kada se radi o Pepeljugi, Princu, Miševima i i papagajski šarenim Maćehinim kćerima, duhovit je kada odijeva Maćehu kao žensku verziju Bubimira sa prezacrnjenim obrvama i golemom crveno-crnom krinolinom, a začudan kada odijeva Vilu kao albino Luja XVI s venecijanskom maskom.
U zaključku možemo reći da je predstava zanatski izvedena vrlo korektno i poštuje zahtjeve dječjeg teatra (čemu je svjedočilo i na repriznoj izvedbi popunjeno gledalište), a s više kritičkog stava prema osnovnim postavkama priče predstava je mogla biti intrigantnija.
© Ivana Anić, KAZALIŠTE.hr, 26. ožujka 2013.
Charles Perrault
Pepeljuga
redatelj Majkl Mikolić
premijera 9. pžujka 2013.
adaptacija Majkl Mikolić, glazba Marijan Jelenić, scenografkinja Breza Žižović, kostimograf Neven Mihić, koreografkinja Andrea Gotovina, tekstovi songova: Luka Juričić, asistentica scenografa Lena Modrušan, tehničko vodstvo Toni Modrušan, garderobijerka Beki Perić, prodaja Sara Berčić
izvode: Mateja Šimunić, Franjo Tončinić, Monika Mihajlović, Saša Ergotić, Bojana Babajić, Ugo Korani, Luka Juričić, Ivona Bulešić, Linda Kliman, Ana Božinović, Ena Bratić, Gea Modrušan, Roberta Stevanović
