Okupani zvukom

Kazalište Mala scena i Umjetnička organizacija ActLab, Zagreb: Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić, JaTiOnoMi, red. Jelena Vukmirica Makovičić

  • Kazalište Mala scena i Umjetnička organizacija ActLab, Zagreb: Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić, JaTiOnoMi, red. Jelena Vukmirica Makovičić

    Putovanje jednog ženskog Ja i jednog muškog Ti (ili obrnuto) koji kreću u potragu za jednim Ono, ne bi li u složenom procesu povezivanja postali Mi, priča je koju nam pripovijeda JaTiOnoMi. Ova ne baš sasvim obična obitelj nastaje, naime, usvajanjem djeteta, što je tema koja, gledano sa stanovišta domaćeg kazalište za djecu, praktički ne postoji. U tom smislu projekt valja prije svega pohvaliti zbog tematske, odnosno problemske inovativnosti. Predstavu koprodukcijski potpisuju Mala scena i Umjetnička organizacija ActLab, posvećena glumačkoj edukaciji kako profesionalaca tako i onih kojima je neka vrsta izvedbenog znanja zanimljiva i/li potrebna u drugačijim poslovnim (i životnim) izazovima. Redateljica je Jelena Vukmirica Makovičić, glumica s dugim plesačkim iskustvom, što je ostavilo značajna traga u predstavi. 

    Naime, scenski se priča dobrim dijelom pripovijeda kroz pokret, koji jasno fizički pokazuje odnose između likova i njihove emocije. Pritom se jednostavni, na dječji namještaj nalikujući scenografski elementi koriste kako bi sugerirali različita mjesta radnje, a neobični glazbeni instrumenti istovremeno funkcioniraju i kao snažni simbolički rekviziti, što je vrlo efektno: dječak, na primjer, kao stalni rekvizit koristi stolac-bubanj snažnog prodornog tona, kojim precizno naglašava trenutne osjećaje, od tuge do uzburkanosti i prkosa; otac i majka plešu svoj ples zajedništva koristeći svirajuću zdjelu, itd… 

    Kazalište Mala scena i Umjetnička organizacija ActLab, Zagreb: Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić, JaTiOnoMi, red. Jelena Vukmirica MakovičićOdraslije gledatelje takva će upotreba zvuka podsjetiti na terapijske namjere (kao u raznim istočnjačkim, a u posljednje vrijeme i u nas prisutnim zvukoterapijskim tehnikama), što je, uzevši u obzir priču koju nam predstava pripovijeda, vrlo točan odabir. No i mlađim gledateljima, onima nesvjesnima takvih potencijala zvuka, nudi s jedne strane metaforički inspirativnu sliku, a s druge ih strane uranja u zvučnu kupku koja na njih djeluje i osjetilno i emocionalno. 

    Troje izvođača harmonizirani su u zajedničkom naglasku na tjelesni izričaj. Silvio Vovk pri tom oživljava intenzivnu, skokovitu i gotovo nekontroliranu energiju djeteta, dok su Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić, prikazani kao idealno brižni roditeljski par, kontroliraniji i discipliraniji, ali ništa manje ekspresivni. Izvođačka srodnost ali i razlika na fin način pokazuju istovremeno nepodudaranje svjetova odraslih i djece, ali i mogućnost ostvarivanja komunikacije.

    Jedini problem predstave dramaturški je nesklad oko dviju isprepletenih linija priče. Naime, naizmjenično pratimo proces posvajanja djeteta koji je prikazan kroz blagu izmaknutost u bajkovito (dječak je prije nego što ga roditelji pronađu sam na vrhu planine, osamljen i odvojen od svijeta), dok je svakodnevica već spojene obitelji pokazana kroz duhovite dnevne običnosti – dječak neće u krevet, gnjavi s hranom, roditelji hodaju na prstima kad dijete zaspi, itd.  
    Kazalište Mala scena i Umjetnička organizacija ActLab, Zagreb: Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić, JaTiOnoMi, red. Jelena Vukmirica Makovičić
    Obje linije povezane su tako da je kao okvir postavljena dječakova želja da sazna kako su to njega roditelji našli, pa čitavo događanje oko posvajanja postaje zapravo priča koji mu roditelji pričaju ne bi li ga umirili. I premda je to konceptualno čisto, u predstavi nije najjasnije provedeno, što je u svakom slučaju šteta, a može biti i zbunjujuće za one najmlađe u gledalištu. Jer predstava je, barem tako kaže službena objava kazališta, namijenjena djeci od četiri godine na više, što je dob u kojoj djeca još imaju poteškoća s povezivanjem epizoda koje nisu vremenski linearno poredane, a to bi onda moglo rezultirati time da im zbog truda oko osnovnog razumijevanja priče promakne sve ono drugo što predstava nudi. 

    Dramaturškoj neskladnosti uprkos, JaTiOnoMi predstava je koju treba vidjeti. Njen samosvojni scenski izraz osvježavajuća je novina, zabavna je i izvođački precizna, toplo se obraća gledalištu i ne opterećujući ga pretjeranom ozbiljnošću govori o temi o kojoj se (inače) sasvim bezrazložno šuti. 

    © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 3. ožujka 2013.

    Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić
    JaTiOnoMi
    redateljica Jelena Vukmirica Makovičić
    premijera: 21. veljače 2013.
    pomoćnica redateljice, pomoćnica dramaturgije i skladateljica Ivana Đula, scenografkinje Nina Bačun i Roberta Bratović, kostimografkinja Hana Letica, oblikovateljica svjetla Željka Fabijanić Šaravanja, fotografkinja Ana Šesto, likovno oblikovanje Ivica Šimić, producentica Vitomira Lončar
    izvode: Silvio Vovk, Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić

Piše:

Iva
Gruić