Od umjetnosti riječi do neverbalnog teatra

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ranko Marinković, U znaku vage, red. Helena Petković, Ivan Plazibat, Olja Lozica

• 
  
  Na stotu obljetnicu rođenja Ranka Marinkovića zagrebački HNK-a premijerno je izvelo predstavu U znaku vage rađenu po motivima njegovih novela, omnibus od tri zasebne kraće predstave. Na sceni tog kazališta još je 1939. praizveden Marinkovićev prvi komad Albatros, a tu je 1955.  praizveden u režiji Bojana Stupice i s Mirom Stupicom u naslovnoj ulozi i njegov antologijski dramski mirakul Glorija, jedna od predstava koje su obilježile hrvatski teatar pedesetih godina, kao što je to sedamdesetih uspjelo i dramatizaciji njegovog Kiklopa (1965), jednog od najznačajnijih hrvatskih romana druge polovine dvadesetog stoljeća koji se 1976. u kongenijalnoj režiji Koste Spaića prometnuo u prekretničko ostvarenje našeg teatra tog desetljeća. Doda li se tome ostale, uglavnom uspjele izvedbe izvornih dramskih tekstova i adaptacija Marinkovićevih proza od Zagrljaja do primjerice Pustinje ili Zajedničke kupke, onda je nedvojbeno da je suradnja velikog pisca i te nacionalne kuće dovela do izuzetnih rezultata, pa se stoga potpuno opravdano baš HNK u Zagrebu odlučio na predstavu koja će obilježiti veliku obljetnicu.
  
  Načelno vrlo dobra bila je i zamisao da tu predstavu rade mlađi kazalištarci skloni eksperimentiranju koji će vjerojatno donijeti ne samo neke nove, neočekivane interpretacije Marinkovićeva djela nego bar djelomice pokazati i odnos novih generacija prema već nedvojbeno klasičnom Marinkovićevom opusu. Čini mi se također dobrom i odluka da se te tri predstave rade na temelju novela, jer iako su Glorija i Kiklop vrhunci hrvatskog kazališta i romana druge polovine prošlog stoljeća, po mom mišljenju svojim je kraćim prozama Ranko Marinković bio u samom vrhu svjetske novelistike dvadesetog stoljeća. No, nažalost ova predstava nije došla dalje od dobrih namjera, pa je pravo kazališno uživanje i dodir s Marinkovićevim viđenjem Dalmacije kao naličja lažne turističke razglednice (zbog čega na rodni otok nije stupio pedesetak godina) imala tek sjajna scenografija Igora Vasiljeva koja je kroz odnos elemenata scenografije i platna u pozadini stvarala pravu atmosferu za drame Marinkovićevih likova koje su donekle ostvarene samo u drugom dijelu predstave – Prahu koji je bar djelomice uvažio činjenicu da je umjetnost riječi najbitniji element Marinkovićeva stvaralaštva.
  
  Prvi dio Karneval režirala je Helena Petković, što je već samo po sebi bio prilično dvojben izbor, jer bez obzira na neke naznake redateljskog talenta ona je prije nepunih godinu dana režijom Shawa Pigmaliona pokazala nesnalaženje i u inscenaciji klasičnog teksta dvadesetog stoljeća i u organiziranju zbivanja na velikoj pozornici HNK-a. Vođen željom za originalnošću pod svaku cijenu njen je Karneval u prvi plan stavio aktualiziranje sukoba između bivšeg i sadašnjeg gradonačelnika otočkog gradića i njihovih sljedbenika pronalaženjem sličnosti s današnjim stranačkim prepucavanjima što je najbitniju odliku Marinkovićevog pisanja – umjetnost riječi – svelo na podlogu za plakatnu predstavu s težnjom prema komičnosti. To se nastojalo postići gotovo neprekidnim vikanjem u kojem se uz nijansiranost dijaloga izgubila i druga značajna Marinkovićeva vrijednost – precizno i slojevito oblikovanje karaktera protagonista iz čijeg bi se djelovanja moglo zaključiti i ono što je ova promašena predstava željela gledatelju nametnuti galamom.
  
  Redatelj Praha Ivan Plazibat svojim je (post)modernističkim reinterpretacijama Dostojevskog i Kafke (posebice uspjelom Preobrazom u splitskom HNK-u) mogao ponuditi traženje originalnih stilskih rješenja koja bi na nov način predstavila zamisli klasika, pa je to donekle vidljivo u njegovoj režiji Praha. On nastoji oživjeti Marinkovićeve likove u punoj kompleksnosti, što mu u potpunosti uspijeva tek s protagonistom Tonkom plemenitim Jakinom zahvaljući dobrim dijelom i vrsnom glumačkom umijeću Milana Pleštine. Upravo zbog njegove interpretacije gledatelja može zainteresirati priča o plemiću koji skuplja ključeve i gotovo ne izlazi iz sobe opsesivno pogođen time što ga je prije jedanaest godina ostavila zaručnica Ana koja se udala za geometra, predstavnika novog poretka nakon Drugoga svjetskog rata. Tonkov odaziv na Aninu zamolbu da bude kum njenog djeteta predstavlja dobru priliku za prikaz univerzalnog značenje sukobljenih svjetonazora. Plazibat ipak previše inzistira na tom ideološkom srazu, pa epizodni likovi gube životnost i postaju tek funkcije koje objašnjavaju Tonkova stanja, a čak i ostala dva lika trokuta koji bi mogao postati drama nemaju prevelik prostor za gradnju karaktera. Ipak Iva Mihalić kao Ana uspijeva naznačiti lomove žene koja se našla ne samo između dva muškarca nego i dva poimanja svijeta, dok Damir Markovina kao geometar previše inzistira na samozadovoljstvu i agresivnosti nositelja novoga što bi možda moglo imati nekog smisla ako se shvati kao autoironija kreatora ove predstave u povodu stote obljetnice piščeva rođenja.
  
  A to samozadovoljstvo i agresivnost kako prema Marinkovićevom tekstu tako i prema publici pokazala je Olja Lozica u trećem dijelu predstave pod nazivom Po motivima novela Ranka Marinkovića. Tih je novela navedeno šest, a taj dio predstave mogao bi možda poslužiti za kviz u kojem bi se poznavatelji Marinovićevih novela mogli natjecati u prepoznavanju o kojoj se noveli u pojedinom prizoru radi. Zadatak ne bi bio nimalo lagan, jer je već dio predstave neverbalno kazalište u kojem pred starca (valjda samog Marinkovića) kojeg tumači Zvonimir Zoričić iz pretinaca neke vrste golemog ormara ili regala iskaču likovi komada najčešće izvodeći neke začuđujuće pokrete, prisiljavajući i ostale da im se priključe ili pak komuniciraju na nekom nepostojećem i nerazumljivom jeziku, da bi tek na kraju Zoričić izgovorio (namjerno potpuno otuđeno i bez ikakve interpretacije) tekst o tome kako su se soba ili prostor koji smo davno napustili promijenili toliko da ih više ni sami ne prepoznajemo. Za Marinkovića se to odnosilo na odnos prema zavičaju, a za njegovu inačicu u ovoj predstavi nedvojbeno se radi o kazalištu u kojem očito prema tvorcima ove predstave za Marinkovića i njegovo poimanje kazališta i književnosti više nema mjesta.
  
  Apstrahiramo li čak i pitanje o prikladnosti stvaranja tako osmišljene predstave u povodu obljetnice, pa čak i tugu zbog mladih kazalištaraca kojima su Marinkovićeve vrijednosti potpuno strane, ostaje pitanje da li želja za originalnošću bez promišljanja njene funkcije i smisla može bilo što pridonijeti kazalištu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. veljače 2013.
  

Piše: